Drugi su primjer Biblije izdavane u Kanadi na temelju novih podatka dobivenih iz knjige Rubena Kneževića (2019: 159-176). Prvu je Bibliju godine 1998. (te 1998./1999.) izdao Đuro Gjuro Martinjak obradivši prijevod Ivana Evanđelista Šarića 1941.–1942. Martinjak je Šarićev izvorni (Šarićevu Sarajevsku Bibliju), jedini posve njegov prijevod (koji se treba zvati Šarićevom Biblijom) mijenjao, tj. revidirao ju je, što znači: (ponovo) pregledao, izmijenio i dopunio, dijelove ispustio (nema deuterokanonskih knjiga), prilagođavajući ju, među ostalim, prijevodu Biblije kralja Jakova (eng. King James Bible). Lektorirao ju je Munib Ovčina. Kako, dakle, neke dijelove te Biblije Šarić nije napisao, k tomu ih nikada i ne bi tako napisao, ne može se reći da je to Martinjakovo izdanje zapravo Šarićeva Biblija. Razumljivo je da joj je jedno od imena Martinjakova Biblija (kako ju je zvala i autorica ovoga teksta) jer je on odgovoran za neke njezine dijelove, no to ipak nije najprikladnije ime zbog posebnih okolnosti.

Naime, Martinjak je, vjerojatno to ne znajući jer je od izdanja Šarićeve Sarajevske Biblije prošlo više od pedeset godina, kršio autorska prava Nadbiskupskoga ordinarijata vrhbosanskoga budući da se redaktorske intervencije u tekst nisu smjele unositi bez odobrenja nositelja autorskih prava. K tomu je Madridska Biblija (1959.), koju je preuredio Luka Brajnović, Ivan Evanđelist Šarić na njega je prenio autorskih prava, a njih je po njegovoj smrti njegova udovica Anka Brajnović-Tijan predala Nadbiskupiji (Knežević 2019: 172), bila manje od pedeset godina stara. Da se zna bar točno mjesto izdanja, mogla bi se nazvati po njemu. Mogla bi se nazvati i prema pretpostavljenomu mjestu izdanja Lyndenu, kanadskomu mjestu koje u zagradama navodi Ruben Knežević (2019: 171), dakle Lyndenska Biblija. Kako je izgledno da su revizija i lektura napravljene u kanadskoj provinciji Britanskoj Kolumbiji (Knežević 2019.), ta bi se prva izdanja mogla zvati Britanskokolumbijska Biblija. No ovdje je predloženo da se prva izdanja Evanđelja, Novoga zavjeta i cijele Biblije zovu Iseljenikovima kako bi se neizravno reklo i o jeziku i o načinu kako ih je Đuro Gjuro Martinjak izdavao, a da se ime Martinjakova Biblija upotrijebe za Martinjakova iduća izdanja Biblije (2005., 2011., 2012.), za koja su kao lektori navedeni spomenuti Munib Ovčina i Darja Gabrić. Njih je Martinjak revidirao prema Bibliji kralja Jakova ili njezinoj novijoj inačici. Novi je zavjet, čije je predložak bio Rupčićev prijevod, lektorirala Nives Opačić. Tako se ime Martinjakova Biblija ili Martinjakov Novi zavjet može shvatiti i kao uredničko i nakladničko ime, što se za neke druge prijevode i čini.