Uz ime Matije Petra Katančića vezan je prvi hrvatski tiskani prijevod Biblije. Imamo šest svezaka od kojih se prva četiri odnose na Stari zavjet:

Sveto pismo Starog’ zakona. Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII. Pape vlastjom izdano; sada u jezik slavno-illyricski izgovora Bosanskog’ prinesheno; tad ss. Otacah i Naucsiteljah Tomacsenjem nakitjeno., izd. P. Katancsich, sv. I – IV, Budim: Slovima i troshkom kraljev. mudroskupshtine macxarske, 1831.[1]

A posljednja dva sveska se odnose na Novi zavjet:

Sveto pismo Novog’ zakona. Sixta V. P. naredbom prividjeno i Klementa VIII. Pape vlastjom izdano; sada u jezik slavno-illyricski izgovora Bosanskog’ prinesheno; tad ss. Otacah i Naucsiteljah Tomacsenjem nakitjeno., izd. P. Katancsich, sv. I – II, Budim: Slovima i troshkom kraljev. mudroskupshtine macxarske, 1831.

Katančić je umro 1825. pa je Grgur Čevapović, OFM, to djelo priredio za tisak s usporednim latinskim tekstom Vulgate i bilješkama priznatoga biblijskog stručnjaka Ignacija Weitenauera, te je Katančićev tekst tisakan brigom Čevapovićevih (1766. – 1830.) učenika fra Josipa Matzeka i fra Adalberta Horvata.[2] Zbog toga postoji i mišljenje da se Čevapovićev tekst ne slaže posve s prvobitnim Katančićevim tekstom. Uz hrvatski tekst stoji i latinski. Riječ je o latinskom tekstu koji je želio tridentski sabor i za čije izdanje se onda založio Siksto V. i odobrio ga 1590.[3] Poslije njegove smrti papa Klement VIII. izdaje novi autentični tekst 1592. koji se od prethodnog razlikuje u 4900 varijanti. Katančić je prevodio „rič po rič“ da ostane što vjerniji originalu.[4] U njegovu predgovoru stoji: „Tebi pak Slavno-Illyricski narode ovo golemo dilo u ruke pridav, Pisah u Budimu na 6. travnja 1820.“ Bilo je namijenjeno onima koji su se služili „iliričkim“ govorom, tj. štokavskom ikavicom bosanskoga izgovora. B. Kopitar hvali izlaženje Katančićeva prijevoda no šteta je po njemu što je sam Katančić ili korektor uvrstio skandalozni Reljkovićev-njemački pravopis.[5] Zanimljivost je i to da na kraju drugoga novozavjetnog sveska nalazimo Ukazalo II, tj. raspored Epistolah i Evangjeljah cile godine, što je prvi hrvatski capitulare lectionum.[6]

[1] S obzirom na godinu izlaženja piše u šarengradskoj kronici: „I tako je za vrijeme prije spomenutoga djelatnoga provincijalnog ministra mnogopoštovanog oca Josipa Matzeka, prve godine 1830. njegove službe, polovicom mjeseca Studenoga, prije spomenuto Hrvatsko Sveto Pismo, s usporednim Latinskim tekstom, bilo dano u tisak. I unatoč u međuvremenu iskrslih različitih neprilika vremena, a posebice sljedeće 1831. godine, kada se po cijelom Kraljevstvu bijesno širila nevolja kužne bolesti, druge 1832. godine njegove službe, početkom mjeseca Srpnja, naklonošću nebesnika, u Kraljevskoj tiskari Znanstvenog Sveučilišta u Budimu tiskanje je sretno privedeno kraju i ona je ugledala javno svjetlo dana.“ usp. Ljetopis franjevačkog samostana u Šarengradu I (1683 – 1853) (Šarengrad 2002) 331.

[2] usp. J. PERCAN, „Ignac Kristijanović (1796 – 1884) i njegov pokušaj prevođenja Svetoga pisma“, BS 54 (1984) 97 bilj. 63.

[3] usp. B.M. METZGER, Der Text des Neuen Testaments. Einführung in die neutestamentliche Textkritik (Stuttgart – Berlin – Köln – Mainz 1966) 78-79.

[4] usp. S. SRŠAN, „Djela Matije Petra Katančića. Odjeci prošlosti br. VIII. 1990“, Svesci 70 – 73 (1991) 72.

[5] usp. J. PERCAN, „Ignac“, 97.

[6] usp. J. FUĆAK, Šest stoljeća hrvatskoga lekcionara u sklopu jedanaest stoljeća hrvatskoga glagoljaštva (Zagreb 1975) 255.