Dr. Ivan Matij Škarić[1] preveo je cjelovito Sveto pismo, koje je tiskano u Beču od 1858. do 1861. u 70 svešćića koji su objedinjeni u 8 svezaka Staroga zavjeta i 4 sveska Novoga zavjeta. Svoj prijevod Škarić je načinio s latinskoga izvornika. Riječ je o Vulgati, Siksto-Klementovom izdanju iz 1592. Na samom početku autor kaže da se ugledao i na matične knjige, tj. hebrejski, aramejski i grčki tekst. Pretpostavljamo da je za hebrejski to bila Biblia Rabbinica iz 1525. kao textus receptus sve do Kittela. Što se tiče deuterokanonskih knjiga, odnosno Septuaginte pretpostavlja se izdanje koje je započeo Robert Holmes a 1827. dovršio James Parsons. Novozavjetni tekst je izdanje Bonaventure i Abrahama Elzevir koje je prihvaćeno kao textus receptus 1633. i bilo na snazi sve do Westcott-Horta iz 1881. To su bili tekstovi koji su mogli biti Škariću dostupni s obzirom na izvornik.

[1] usp. B. DUDA, “Ivan Matij Škarić (1793. – 1871.) – prevoditelj Sv. pisma”, U svjetlu Božje riječi (Zagreb 2000) 201-211. M. VIDOVIĆ, “Škarićevo Sveto pismo. Izuzetnost pothvata i neka rješenja u uvodima i komentarima”, Crkva u svijetu 38 (2003) 501-530. I. VRTIČ, “O jeziku Škarićeva prijevoda Svetoga pisma”, Rasprave Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje 33 (2007) 449-468.