Rad vjerojatno nije iscrpio popis prijevoda Biblije ili njenih dijelova i pojedinačnih knjiga na hrvatski jezik. Podaci o nekim prijevodima su i šturi. No ono što se nameće kroz cijelu povijest prevođenja je pitanje predloška, tj. originala s kojega se prevodilo. Vrlo često nalazimo da je prijevod načinjen s Vulgate tj. latinskoga, no mi ne znamo koje to kritičko izdanje latinskoga teksta. Jednako tako je temeljni problem hrvatskih prevoditelja kritika teksta. Prijevodi na koje nailazimo, osobito Novoga zavjeta kažu da su prijevod s grčkog originala, ali što je to grčki original, ne doznajemo (iznimka je R. Knežević). Ako uzmemo na primjer prijevod Novoga zavjeta Duda – Fućak i njihov prijevod Mk 9,29: „Odgovori im: Ovaj se rod ničim drugim ne može izagnati osim molitvom i postom“. Grčka kritička izdanja N-A25-28 i GNT4 imaju na spomenutom mjestu Markova evanđelja ovako: kai. ei=pen auvtoi/j\ tou/to to. ge,noj evn ouvdeni. du,natai evxelqei/n eiv mh. evn proseuch/|. Tekst u kojem se dakle ne spominje post! Moramo posegnuti za nekim drugim kritičkim izdanjem da bismo vidjeli koji su tekst spomenuti prevoditelji pred sobom imali. Najvjerojatnije su se služili izdanjem A. Merka gdje stoji: kai. ei=pen auvtoi/j\ tou/to to. ge,noj evn ouvdeni. du,natai evxelqei/n eiv mh. evn proseuch/| kai. nhstei,a|. I to njegovim 9. izdanjem iz 1964. ili možda i starijim (1. je iz 1933.). Premda sam Merk u čitanju „posta“ vidi nesigurnost i riječ stavlja u zagradu.
Prijevod „varaždinske“ Biblije i Ivana Vrtarića nas vraća u problematiku prevođenja Staroga zavjeta i njegove povijesti teksta, odnosno kritičkih izdanja. Vrtarić i „varaždinska“ Biblija prevode „textum receptum“ iz 1525. Taj tekst je imao pred sobom i A. Sović. Koji je onda starozavjetni tekst u izdanju „zagrebačke“ Biblije koja se koristila Sovićevim prijevodom?
Na kraju možemo zaključiti da Hrvati još čekaju na svoj cjeloviti prijevod Biblije, i to u 21. st.!