Mnogi su radovi dosada donosili popise različitih hrvatskih prijevoda. Nekima je to bila glavna tema ili svrha rada (npr. Štefanić 1941., Fućak 1991., Vojnović 1976., 2006., 1991., Fućak Herman 1991., Rebić 2001., Dugandžić 2002., Jambrek 2007., Jambrek, Knežević 2007., Višaticki, Zovko 2011., 2013., 2017., 2020., Matošević, Knežević u ovoj knjizi); drugima usputna (npr. Beck 2014., Jelaska, Novak-Milić 2012., Kekelj, Babić 2012.); trećima su popisi bili izvor građe koju su raščlanjivali (npr. Jelaska 2008, Kovačević 2011., Mihić 2012., Šklebek 2013., Markić 2016.). Uz njih se pojavilo i nekoliko radova koji su opširnije pisali o različitosti ili jednakosti dvaju izdanja, odnosno donosili bitne podatke o pojedinim prijevodima.

Nada Babić (2017.) za svoje je doktorsko istraživanje, u kojemu je uspoređivala odabrane tekstove iz sva četiri evanđelja, pregledala više od sto i deset tiskanih hrvatskih prijevoda i prijevodnih inačica od početka dvadesetoga stoljeća (a zahvaćena su i tri Stadlerova evanđelja s kraja devetnaestoga stoljeća) do početka dvadeset i prvoga (do predaje doktorskoga rada). Svoje je istraživanje objavila u knjizi (Babić 2018.), u kojoj se govori o sedamdesetak različitih izdanja koja su se u odabranim tekstovima bar po nečemu razlikovala, a u popisu prijevoda naveden je devedeset i jedan izvor, od toga sedamdeset i dva popisana izvora i sedamnaest pregledanih koji nisu uključeni u jezične usporedbe. Uočila je da mrežne inačice nisu uvijek jednake tiskanim izdanjima, iako to uglavnom ne piše niti se bez opsežnoga istraživanja može znati opseg tih promjena. Pokazalo se da su neki prijevodi toliko jezično različiti da bi ih trebalo smatrati i nazivati posebnim prijevodima, primjerice prijevod u Madridskoj Bibliji (1959.), a onda i prijevod u Sunakladničkoj Bibliji (2006.) u odnosu na Šarićevu Sarajevsku Bibliju (1941./1942.).

Zrinka Jelaska (2018.) objasnila je razloge zašto je teško točno reći koliko na hrvatskome ima različitih biblijskih prijevoda, bilo cijele Biblije, a posebno Novoga zavjeta. Navodi poteškoće u razgraničavanju izdanja i prijevoda na temelju jezičnih načela (idiomska, značenjska, stilska, izvornička) i filološko-kulturnih (autorska, urednička, namjenska). Neki su biblijski prijevodi ostali u rukopisu, drugi su objavljeni (samo) kao mrežna izdanja, što je čvršće od rukopisa, ali slabije od tiska. Neka izdanja nose vlastito ime i po njemu su poznata, ali je jezično prijevod isti, primjerice Jeruzalemska Biblija (1994.) i Sveto pismo Staroga i Novoga zavjeta (2008.), a ovdje se može nadodati i dvosveščana Ekumenska Biblija (NZ 1992., SZ 2011.) Druga su pak izdanja s istim imenom prevoditelja jezično toliko različita da se mogu ili trebaju smatrati (jezično) različitim prijevodom. Autorica (Jelaska 2018.) u popisu od šezdeset odabranih hrvatskih prijevoda podcrtala je kratice izdanja za koja još nije istraženo jesu li i kako promijenjena. Navodi da je hrvatski jezik višeznačnica koja može imati različit opseg sadržaja, od uskoga do širokoga pa se pojedini prijevodi jezično mogu uključiti ili isključiti; usko značenje uključuje samo normirane ili normativne idiome, današnji, novi(ji), ali i stari(ji) književni jezik; uže značenje uključuje i starije jezične idiome, ali i dijalektne (ikavski, ijekavski ili ekavski dijalekti); šire značenje uz prethodno uključuje i druge izvornojezične idiome (štokavsko, čakavsko ili kajkavsko narječje); široko značenje uz prethodno uključuje i inojezične prijevode: naseljeničke poput gradišćanskohrvatskoga, iseljeničke poput Martinjakova, čak i međujezične poput Dretarova ili Budimpeštanskoga.

Ruben Knežević (2019.) opširno je opisao hrvatske protestantske prijevode navodeći što je moguće više podataka o samim prevoditeljima, okolnostima prijevoda, izvorniku s kojega se prevodilo, njihovu primanju, kritici. Kako to čitateljima izvan prevoditeljskih krugova nije bilo poznato, knjiga je izrazito vrijedan prinos jer je popunila prazninu u suvremenoj povijesti hrvatskoga biblijskoga prevodilaštva. Stoga su ovomu poglavlju svi podatci o protestantskim prijevodima koji autorici nisu (bili) poznati, poglavito o izdanjima koje sama ne posjeduje niti su dostupni u knjižnici Katoličkoga bogoslovnoga fakulteta, navedeni prema toj knjizi.^[1] Iako je autor sam ili sa suautorima objavio nekoliko radova s popisima dosadašnjih prijevoda, jedan i u ovoj knjizi, Kneževićeva je knjiga dragocjen, najiscrpniji izvor podataka o protestantskim prijevodima, posebno što je neke od njih autor prikupio osobnim sporazumijevanjem: dopisivanjem, slanjem upitnika jer se u literaturi ne mogu pronaći.

Može se zaključiti da već samo pronalaženje različitih biblijskih prijevoda, što uključuje i zaključivanje o njihovu postojanju, poput Frankopanove Biblije (npr. Vojnović 1976., 2006.), njihovo pripisivanje pojedinim autorima, poput Jembrihova nesumnjiva zaključka da je Ivan Rupert Gusić autor kajkavskoga prijevoda Novoga zavjeta (o čemu piše i u ovoj knjizi), utvrđivanje je li neko novo izdanje pojedinoga prijevoda isti ili različit prijevod, primjerice Kovačićev (2015.) zaključak da je Šulek autor, a ne samo obrađivač Karadžićeva prijevoda Novoga zavjeta, pripada u rubnije područje forenzične lingvistike, ono koje se ne bavi pravom (iako je pitanje Šarićeva prijevoda bilo nešto bliže središnjemu značenju, pogotovo u Martinjakovu slučaju, onomu o kojemu će biti riječi). Ovomu je poglavlju knjizi Bibliana svrha predstaviti imena i skraćenice hrvatskih prijevoda Biblije ili pojedinih njezinih knjiga kako bi se omogućilo svima koji žele uspoređivati određene tekstove u što većemu broju prijevoda da imaju popis na jednomu mjestu (takve popise rade primjerice studenti na kolegiju Prijevodne inačice Biblije Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu koji se održava od 2008. ili u diplomskim radovima). Žele se navesti i imena, postojeća ili predložena, te kratice. Najprije se spominju i neki stariji biblijski prijevodi, hrvatski crkvenoslavenski i hrvatski u evanđelistarima (liturgijskim knjigama koje sadrže odlomke četiriju evanđelja raspoređenih za čitanje tijekom crkvene godine koje se kao posebne knjige pojavljuju krajem 7. do 13. stoljeća kada se uklapaju u misal), lekcionarima (liturgijskim knjigama sa svetopisamskim čitanjima za misno slavlje), misalima (liturgijskim knjigama s misnim molitvama, čitanjima, pjevanjima i dr.), brevijarima ili časoslovima (crkvenim knjigama s tekstovima za molitvu u određene časove s odlomcima Staroga i Novoga zavjeta uz druge tekstove), ponajviše zato što su oni izvori nekih novijih prijevoda, posebno u odabiru pojedinih riječi ili struktura.

^[1]         Naime, na neke je protestantske prijevode autorica slučajno nailazila, primjerice na listopadskomu Međunarodnomu sajmu knjiga u Zagrebu gdje ih se moglo i kupiti ili na površinama uz izdavačke stolove na Teološko-pastoralnomu tjednu gdje ih se moglo besplatno uzeti pa je bilo očito da ne će moći iscrpno obuhvatiti sve izdane novije protestantske prijevode.