Hrvatski su se slušatelji, a u manjemu broju i čitatelji, s prijevodima biblijskih tekstova sreli još od najranijih vremena dolaska na tlo današnjih krajeva gdje žive, otkako su hrvatski govornici pokršteni. Primali su ih na tri (prijevodna) jezika: latinskomu kao inomu jeziku (koji je obrazovanima bio drugi jezik, a puku strani), crkvenoslavenskomu kao inomu (no srodnomu jeziku koji su mogli na temelju prirodne sličnosti prilično razumjeti, a samom izloženošću njime znatno brže i lakše bar prijamno ovladati) i hrvatskomu kao materinskomu jeziku (ali različitih idioma koji su pripadali svim trima narječjima: čakavskome, štokavskome i kajkavskome, koja su katkada u pojedinim tekstovima bila i miješana). Josip Bratulić (1997: 9) spominje kako je hrvatskomu narodu i njegovoj kulturi svojstveno višestruko trojstvo: tro-pismenost, trojezičnost, trodijalektalnost, troičnost državnoga povi-jesnoga prostora pa i Bibliju i njezinu tradiciju u Hrvata promatramo u troičnom trajanju: na latinskom, staroslavenskom i nacionalnom, hr-vatskom jeziku pa su tako latinski prijepisi Biblije najstarije sačuvane knjige s prostora današnje Hrvatske – koja se tijekom povijesti određivala kao trojedno kraljevstvo: Hrvatska, Dalmacija i Slavonija.