Prijevodi Biblije na latinski namijenjeni hrvatskim čitateljima ili prepisani na hrvatskomu tlu nisu samo najstarije sačuvane hrvatske knjige, nego i knjige s kojih se stoljećima najviše prevodilo na hrvatski. I dan-danas katkada se latinski prijevodi Biblije čitaju na hrvatskim misama (primjerice na misama s velikim brojem govornika najrazličitijih jezika kada sve skupine nemaju svoje svećenike u Međugorju). Latinski su prijevodi znali biti podloga za propovijedi na hrvatskome. Radonova Biblija, pisana za benediktinsku opatiju sv. Vedasta (fr. Saint-Vaast d’Arras) u sjevernoj Francuskoj krajem 8. ili početkom 9. stoljeća darovana je novoosnovanoj Zagrebačkoj biskupiji (nakon 1090., vjerojatno 1094.), sada se nalazi u Beču. Prvomu zagrebačkomu biskupu Duchu, koji je kratko biskupovao, pripisuju se latiničke zabilješke na hrvatskome jeziku iznad latinskih riječi između redaka i sa strane – glose kao pomoć za propovijedi puku (Hamm 1952.). Ako ih je doista pisao Duch, one bi mogle biti najstariji spomenik hrvatskoga jezika, i to kajkavskoga. U svakomu slučaju svjedoče o dvojezičnosti kojoj su hrvatski govornici bili izloženi u liturgiji. Osim Radonove Biblije poznato je bar sedam sačuvanih starih rukopisa cjelokupne latinske Biblije do 14. stoljeća kojom su se služili u Hrvatskoj,[1] a sačuvani su i mnogi uglavnom umjetnički ukrašeni evanđelistari.[2]
[1] Iz 11. stoljeća sačuvane su dvije: jedna u dubrovačkih dominikanaca, a druga (Scriptura sacra) u šibenskih franjevaca; iz 13. stoljeća samo je jedna, u Arhivu HAZU; iz 14. stoljeća sačuvane su četiri: jedna u dominikanskomu samostanu u Dubrovniku; dvije (Biblia Solemnis i Biblia Beteris Testamenti), u zagrebačkoj Metropolitani; te jedna u Arhivu HAZU stoljeća (Bratulić 1997: 14).
[2] Neki su evanđelistari nastajali na hrvatskomu tlu, drugi su bili inozemni, a nazvani su prema mjestu gdje su nađeni, gdje se čuvaju ili komu su pripadali. Najpoznatiji je Splitski evanđelistar (Evangeliarium Spalatense), najstariji kodeks u Hrvatskoj pisan latinskim jezikom s cjelovitim tekstom četveroevanđelja – kao vrijeme nastanka navode se čak četiri stoljeća: 7. ili 8., ili pak 5. ili 6. (reprint u Splitu 2004.). Četiri potječu iz jedanaestoga stoljeća: Osorski evanđelistar s ulomcima iz evanđelja počevši od Bogojavljenja do blagdana sv. Andrije iz 1070. ili 1081; Vekenegin evanđelistar nastao oko 1096. godine u Zadru; Rapski evanđelistar iz 11. st.; Šibenski evanđelistar iz 11. stoljeća. Najmlađi je Trogirski evanđelistar iz 13. stoljeća.