Drugi je namjerom hrvatski jezik kojim su Hrvati primali biblijske tekstove bio crkvenoslavenski, kojima se i danas u Hrvatskoj služe grkokatolici, a povremeno na misama i franjevci konventualci. Njega su kao vjerski jezik oblikovali sv. Ćiril (Konstantin) i sv. Metod u 9. stoljeću. Sastavivši poslije božanske objave pismo, prije polaska za Moravsku Konstantin je počeo pisati evanđeosku riječ, počevši od Evanđelja po Ivanu, a po dolasku u Moravsku uz pomoć Metoda preveo je i ostale liturgijske knjige na slavenski (Barščevski 2017.).

Ćirilov i Metodov prijevod evanđelja (ili Konstantinova i Metodova evanđelja) prvi je slavenski književni tekst koji je, dakle, djelomično nastao u Carigradu, a djelomično u tadašnoj Moravskoj državi. Od početna tri tipa toga prijevoda: kraći evanđelistar, dulji evanđelistar i četveroevanđelje, tzv. tetrum, ni jedan nije sačuvan u prvobitnomu obliku: najstariji su sačuvani od kraćih Assemanovo evanđelje iz 11. stoljeća i Savina knjiga, od četveroevanđelja Marijinsko evanđelje i Zoografsko evanđelje s kraja 10. ili početka 11. stoljeća (ona se ubrajaju u tzv. staroslavenski kanon), a od duljih Mstislavovo evanđelje prepisano početkom 12. stoljeća (Vrana 1985: 57). Opravdavši ih od optužaba za herezu jer da samo grčki, hebrejski i latinski mogu biti liturgijskim jezicima, papa Hadrijan II. (867.-872.) odobrio je upotrebu slavenskoga jezika u liturgiji, pod uvjetom da se nedjeljna čitanja moraju prvo pročitati na latinskome, a tek poslije na slavenskome. To je ponovo, nakon novih optužaba, potvrdio papa Ivan VIII. (872.-882.). Kada je Metod postao biskupom obnovljene Srijemske biskupije, u Panoniji su (današnjoj Slavoniji i dijelovima Mađarske i Slovačke) za slavensku crkvu bili prevedeni temeljni tekstovi Staroga zavjeta i Novoga zavjeta, što znači da su Hrvati rano, na prijelazu 9. u 10. stoljeće, uz latinski prihvatili i ćirilometodski glagoljski prijevod Biblije, kao drugi temelj biblijske tradicije (LZMK).

Ćirilov i Metodov prijevod Biblije (kraticom ĆMB) na hrvatskomu se katoličkomu prostoru prenosio iz lekcionara, zbornika homilija, brevijara, misala, koji uz molitve sadrže i izbor biblijskih tekstova, poput Prvotiska, odnosno Hrvatskoglagoljskoga misala iz 1483. ili Assemanijeva evanđelistara ili Vatikanskoga evanđelistara iz 10. ili 11. st., pisana glagoljicom na starocrkvenoslavenskome. Tako je hrvatski narod slavio liturgiju na latinskome, a u krajevima gdje su djelovali glagoljaši biblijska je čitanja slušao na vrlo srodnomu jeziku koji je razumio, a koji se “kao jezik pročitanoga teksta nametao kao kultivirani jezik izgovorene propovijedi” (Bratulić 1997: 10).

Srodni jezici u okolnostima trajnih dodira osim prirodne dobivaju i stečenu razumljivost (Jelaska 2019.) pa dolazi do međujezičnosti. Tako se s vremenom u prijepisima ćirilo-metodski jezik pohrvaćivao, mijenjao se u jezik hrvatske redakcije crkvenoslavenskoga (nehotične prilagodbe jezika piščevu govoru), pa hrvatske recenzije (svjesne promjene jezika u prijepisu). Primjerice, najstariji sačuvani misalski tekst hrvatske glagoljične tradicije, Bečki listići s prijelaza 11. u 12. stoljeće, na čijem se sačuvanim listovima nalazi dio prve Pavlove poslanice Korinćanima, pisan je hrvatskostaroslavenskim jezikom sličnim jeziku Bašćanske ploče; rukopisni Prvi vrbnički brevijar iz 13. ili 14. stoljeća napisan je hrvatskocrkvenoslavenskim s mnogo starocrkvenoslavizma; najstariji potpuni hrvatskoglagoljski misal, Omišaljski misal (ili Vatikanski ilirico 4 ili 4. vatikanski misal) s početka 14. stoljeća napisan je konzervativnim jezikom, a neka se novija obilježja pojavljuju rijetko (primjerice, zanemariv je broj mjesta gdje se umjesto jata pojavljuje e ili i).