Pohrvaćivanjem se crkvenoslavenski postupno promijenio u različite idiome hrvatskoga. Nije jednostavno reći kada se to dogodilo i gdje zato što su iz najranijih razdoblja sačuvani tek neki tekstovi, a ni oni nisu uvijek cjeloviti. Biblijske su prijevode širili i tzv. šćaveti, lekcionari na narodnomu jeziku. Primjeri su najstariji poznati hrvatski glagoljski evanđelistari s početka 14. stoljeća; Pištole i evanđelja Ivana Bandulavića (1613., 1626.), Lekcionar Bartola Kašića (1641.). Osim cjelovitijih tekstova dnevnih čitanja u evanđelistarima i lekcionarima (više npr. Fućak 1975., Vojnović 1976., 2006., Grabar 1986., Bratulić 1991., Babić 2018.) hrvatski su se dijelovi biblijskih tekstova pojavljivali i u nekim drugim knjigama, poput misala (npr. dijelovi psalama u uvodnoj pjesmi, redci evanđelja u antifonama za blagdane, ili cijela evanđelja za velike blagdane) kao što je gradišćanskohrvatski Klimpuški misal iz 1561., brevijara ili časoslova; postila, tj. knjiga propovijedi uz koje su se donosili i biblijski tekstovi, molitvenika.
Hrvatski je jezik biblijskih prijevoda stoljećima uključivao različita hrvatska narječja: čakavsko, štokavsko i kajkavsko, od kojih su neki prijevodi pokazivali obilježja dvaju narječja. Primjerice, Vatikanski hrvatski molitvenik, najstariji poznati hrvatski molitvenik na narodnomu jeziku nastao oko 1400. godine čakavsko-ikavskim i štokavskim idiomom, donosi uz dijelove psalama i prijevod Bogorodičinih riječi iz susreta s Elizabetom.[1] Gradišćanskohrvatski prijevodi prevedeni su naseljeničkim hrvatskim idiomima (rukopis Horvaczko Evangyelye 1732., prijevod cijeloga Novoga zavjeta, nazvanoga Novi zakon Matijaša Laába 1812.).
Iako od kraja devetnaestoga stoljeća suvremen(ij)i prijevodi na hrvatski književni jezik imaju štokavsku ijekavsku osnovicu, i danas se prevode i(li) izdaju prijevodi na drugim hrvatskim idiomima, kajkavskim ili čakavskim. Neki su prijevodi napisani inojezičnim idiomima, naseljeničkim, iseljeničkim ili međujezičnim idiomom s obilježjima drugih, srodnih susjednih jezika.
[1] Uzveliča duša moja Gospoda i uzradova se duh moj o Bogu, spasitelju momu. Jere prizri na smirenje rabe svoje. Ovo, odsele blaženu me govore svi narodi jere učini meni velika koji uzmožan jest i sveto ime njegovo. I milost njegova od roda do roda bojeći se njega.