Među najstarijim su spomenicima hrvatskoga jezika biblijski odlomci u glagoljskim evanđelistarima, misalima, brevijarima, psaltirima namijenjenima čitanju u crkvi. Primjer je Borislavićev zbornik (1375.) ili Pariški zbornik, glagoljski rukopis s dosljedno provedenim prijevodom biblijskih tekstova (psalama i kantika) prema Vulgati (u njemu je u redu i kanonu mise očuvano stanje hrvatskoglagoljskoga sakramentara kakvo je bilo u glagoljskim misalima prije franjevačke reforme u 13. stoljeću), koji u zazivima Očenaša sadrži najstarije potvrde za riječi kraljevstvo i kruh. Reimski evanđelistar, rukopisni lekcionar iz 1395. godine koji sadrži dijelove misala (evanđelja i poslanice s pripadajućim starozavjetnim čitanjima), spoj je dvaju različitih rukopisa uvezanih u jednu knjigu, od kojih je prvi dio manji, sadrži ostatak dva ili tri stoljeća starijega rukopisa. Drugi, veći dio (31 list) napisan je u praškomu benediktinskomu samostanu Emausu hrvatskom uglatom glagoljicom i hrvatskim crkvenoslavenskim jezikom. Taj je lekcionar za veće blagdane u Francuskoj služio za krunidbu (v. Grbeša 2013.). Glagoljicom je tiskano pet hrvatskih inkunabula i Prvotisak misala na hrvatskomu crkvenoslavenskomu jeziku (tiskan 22. veljače 1483., samo 28 godina nakon Gutenbergove Biblije). U Hrvatskoj se glagoljicom tiskalo do početka 20. stoljeća (1905.).