Osim latinicom pisanih tekstova na latinskomu, na temelju glagoljaške tradicije nastali su i latinički lekcionari po kojima su u liturgijsku uporabu ušla biblijska čitanja na hrvatskome jeziku proširivši se na cijelomu hrvatskomu govornomu području. Latinicom je napisan čakavski djelić rukopisnoga Korčulanskoga evanđelistara, koji pokazuje da je jezik već hrvatski. Iako ima rubrike pisane latinskim jezikom, rukopisni Zadarski lekcionar za najveće blagdane (14. ili 15. stoljeće) napisan je čakavski (Barbarić 2016.). Latinicom su tiskane tri (sačuvane) inkunabule: molitvenik, oficij i Lekcionar Bernardina Splićanina (1495.), tiskan u Veneciji, u različitim je mlađim izdanjima odredio i povijest hrvatskoga književnoga jezika, a srećom je dostupan u pretisku. Drugo se izdanje naziva Zborovčićev lekcionar (1543.), a treće Andriolićev lekcionar (1586.), tj. Pistule i Evanjelja, važan je kao predložak Bandulavićeva, ali i kao Lekcionar izdan prema Misalu 1570. pape Pia V.

Latinicom je napisan i štokavski Lekcionar Nikše Ranjine (1508.) s dubrovačkoga područja, tiskan u Dubrovniku te Osorski evanđelistar (druga polovica 11. st.). Knjiga Pištole i Evanđelja priko svega godišta Ivana Bandulavića (1613.), tiskana u Veneciji, bila je službena u Bosni, Dalmaciji, Slavoniji, Istri i Primorju od 17. do 19. stoljeća (Gabrić-Bagarić 2002.) pa tiskana do sredine 19. stoljeća dvadesetak puta. Latinicom je pisan i Lekcionar Bartola Kašića (1641.), tj. Vanđel’ja i pištule, prilagođen dubrovačkomu idiomu. Sveti evangeliomi N. Krajačevića napisan je na kajkavskomu (1651.). Gradišćanski Hrvati dobili su svoj lekcionar 1732.