Hrvatska ćirilica, koja je razvila neke paleografske oblike kakvih nemaju ćirilice u drugim slavenskim zemljamа, naziva se najčešće bosančicom, ali i bosanicom, bosanskom ćirilicom, bosansko-hrvatskom ćirilicom, zapadnim tipom ćirilice, poljičicom^[1]. Prvi se dio spomenutoga Reimskoga evanđelistara sastoji od 16 listova ćiriličnoga rukopisa iz 11. ili 12. stoljeća, ostatka duljega teksta. Najstarija je hrvatska tiskana knjiga ćirilicom Hrvatski ćirilični molitvenik (1512.), koji se naziva i Dubrovački ćirilični molitvenik (faksimil je objavljen 2013.), čiji je osnovni sadržaj časoslov ili dnevna molitvena služba u čast Blaženoj Djevici Mariji. Jezik je štokavsko-jekavski hrvatski (s dubrovačkim obilježjima jer je bio namijenjen dubrovačkim katolicima) s tragovima crkvenoslavenskoga u pojedinim (biblijskim) dijelovima. Dubrovački dominikanski lekcionar (oko 1520.) nastao je štokavskom prilagodbom prvoga izdanja Lekcionara Bernardina Splićanina, a Lajpciški lekcionar (treća četvrtina 16. st.) štokavskom prilagodbom Zborovčićeva lekcionara.

Dakle, kao što se vidi iz prethodnoga teksta, biblijski su se prijevodi oblikovali prema idiomu svojih prevoditelja, ali su i oni oblikovali hrvatske idiome. Josip Bratulić (1997: 11) naziva svojevrsnom ‘hrvatskom vulgatom, koineom” jezik lekcionara koji je, prirodno se mijenjajući kao što to svaki jezik u svojemu razvoju čini, trajno ostajao u uporabi do liturgijskih reformi nakon II. vatikanskoga sabora za čakavski i štokavski dio hrvatskoga naroda, utječući na razvitak hrvatskoga pisanoga književnoga jezika i na širenje njegova lika sadržana i utvrđena (Svetim) pismom. Na kajkavski lik hrvatskoga također su utjecali lekcionari (Bratulić 1997: 11), posebno Postila po nedelne dni te Postila po godovne dni Antuna Vramca (1586.), tiskan u Varaždinu, u kojima su nedjeljna čitanja bila popraćena tumačenjem, ali i kajkavski lekcionar Szveti Evangeliomi isusovca Nikole Krajčevića (1651.), tiskan u Grazu, koje je više od stoljeća i pol Zagrebačkoj nadbiskupiji bio jedini službeni lekcionar.

^[1]         Ona je bila živo pismo na velikom dijelu hrvatskoga prostora od 11. do 18. stoljeća (negdje i duže) od krajnjega sjeverozapada (Istra) do juga (Dubrovnik s prostranim zaleđem), u Slavoniji u 16. i 17. stoljeću, a u Poljičkoj Republici rabila se u administraciji od 16. do početka 20. stoljeća (dakle, stoljeće nakon što je Napoleonova vojska ukinula Poljičku Republiku).