Bolni slučaj Rupčićeve obradbe Raspudićeva teksta prototipni je primjer poteškoće s nazivanjem prijevoda. Hercegovački fratar Gracijan Raspudić, koji je inače živio u Chicagu, za vrijeme boravka u Madridu preveo je Novi zavjet. Poticatelj, odnosno naručitelj toga prijevoda bio je fra Rufin Šilić, tada (1953.-1961.) tajnik Provincije hercegovačkih franjevaca u Mostaru. On je Raspudićev tekst na obradu dao hercegovačkomu fratru Ljudevitu Rupčiću, koji je tada (od 1958. do 1988.) predavao novozavjetnu egzegezu na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Prijevod je izišao s Rupčićevim imenom. Stoga se po imenu autora na naslovnici može zvati Rupčićevim Novim zavjetom (uostalom, jedino se Rupčićevo ime smije staviti kada se navode bibliografski podatci o tomu prijevodu). Može se zvati Raspudićevim i Rupčićevim (Raspudić-Rupčićevim) ili Rupčićevim i Raspudićevim Novim zavjetom (Rupčić-Raspudićevim), kako je trebalo biti (više npr. Dugandžić 2014., Babić 2018: 75-79, Jelaska 2018.).

Radi izbjegavanja te teškoće, tj. dvojnoga autorstva prijevoda koje nije navedeno, predlaže se da se taj prijevod iz 1961. zove Hercegovačkim Novim zavjetom jer su oba prevoditelja bili Hercegovci. Mogao se zvati i kako drugačije, npr. Šilićevim prema uredniku, odnosno naručitelju i priređivaču toga prijevoda; Sarajevskim jer je izišao u Sarajevu; ili Mostarskim ako je prvo izdanje doista izišlo i u Mostaru^[1]. No ova mjesna imena možda ne bi bila jednoznačna jer su nakon toga Hercegovačkoga izdanja 1961. sva Rupičićeva izdanja uočljivo mijenjana – od drugoga izdanja (1967.) objavljena u Sarajevu, trećega (1983.) objavljena u Zagrebu, Sarajevu i Mostaru, četvrtoga (1988.) objavljena u Zagrebu, Sarajevu i Duvnu, petoga (1996.) objavljena u Zagrebu i Tomislavgradu, do šestoga (2000.) izdanja s psalmima objavljena u Mostaru i Zagrebu, čiji je prijevod unesen u Novozagrebačku Bibliju 2008. Izdanja nakon toga objavljivana su u Zagrebu i Tomislavgradu, a u njima je, koliko je dosada proučeno, tek tu i tamo promijenjena koja sitnica (2003.) ili više ništa.

^[1]         Zvonko Pandžić napisao je u članku naslovljenomu Općehrvatski karakter kulture bosanskohercegovačkih Hrvata (Vijenac br. 548, 5. ožujka 2015.) da je prvi prijevod Novoga zavjeta poslije rata na hrvatski jezik objavljen u Sarajevu i Mostaru 1960. „Prevoditelji su bili fra Gracijan Raspudić i fra Ljudevit Rupčić, a tisak je ‚progurao‘ fra Karlo Karin.“ Karin je bio jedan od trojice bosanskih franjevaca koji su osnovali tzv. Inicijativni odbor za osnivanje staleškoga svećeničkog udru-ženja za Bosnu i Hercegovinu.