Novi zavjet u Bibliji Stvarnosti (1968.), koja je poslije nazvana Zagrebačkom Biblijom (njoj je 9. siječnja 2010. otkriven spomenik ispred franjevačkoga samostana na Kaptolu povodom dijamantne obljetnice svećeništva Bonaventure Dude) nastao je na temelju prijevoda Ljudevita Rupčića (1967.). Stoga se zna također nazivati Rupčićevim (primjerice u Babić 2018.). Međutim, nekoliko je razloga zašto se to ne bi trebalo činiti.

Prvi je i osnovni što su ga tri urednika preuređivala pa je riječ o obradbi za koju je korisno naći posebno ime, budući da bi autorstvo bilo četveročlano. Glavni su urednici cijele Biblije bili Jure Kaštelan i Bonaventura Duda (1968.), ali su uz Dudu još dvojica urednika presudno utjecala na prijevod Novoga zavjeta: Jerko Fućak i Josip Tabak (posebno na hrvatski jezik i stil). Drugi je taj što se sam Ljudevit Rupčić nije slagao s mnogim promjenama, što se saznaje iz Tabakovih pisama^[1] drugoj dvojici suurednika, Dudi i Fućaku, ali i iz činjenice da je sam izdavao svoj prijevod bar od 1972. nadalje koji se razlikovao od toga u Zagrebačkoj Bibliji (da se slagao, uvrstio bi sve promjene iz Novoga zavjeta Zagrebačke Biblije). Josip Tabak u pismima navodi da se ljutio zbog nekih promjena, vraćao na svoje uredničke promjene, katkada sa znanjem urednika, a čini se katkada i u slogu.^[2]

Samo će se s nekoliko strana ocrtati razlozi zašto se to smatra posebnim prijevodom i predlaže da se zove Zagrebačkim Novim zavjetom. Jedna su posebnost toga prijevoda odabrane riječi i izrazi, druga oblježja koja ima hrvatski književni jezik, a treća stil. Primjerice, Josip Tabak, čiji su rad vrsnoga znalca hrvatskoga jezika u Zagrebačkoj Bibliji urednici toliko cijenili da su mu naveli ime među urednicima, predložio je da treba napisati radosna vijest ili blaga vijest umjesto vesela vijest; dovedoše mu mnoge opsjednute umj. donesoše;^[3] zaprijetiti vjetrovima umj. samo zapovijediti^[4]; utiha umj. duboka tišina; kolika li će biti tama umj. koliko će velika biti tama; brvno u oku umj. greda; svemu se nada – umj. sve junački podnosi. Neke su od tih i drugih riječi ušle kao biblizmi u opći hrvatski jezik, katkada kao frazemi ili kao poslovice u sljedećoj ili sličnoj inačici: Što gledaš trun u oku brata svoga, a brvna u oku svome ne opažaš. Ušle su iz Zagrebačkoga Novoga zavjeta, ne iz Rupčićevih. Tabak je predlagao da se Rupčićev tekst mijenja jer je i previše vjeran izvorniku, ali nije i ljepoti pa prosuđuje da robuje originalu, a što se tiče stila, umjetničkog izraza, tu je gotovo nemušt (7. travnja 1967.).

Tabak je sam opisao svoje mijenjane stavove prema radu na Zagrebačkoj Bibliji u svojim pismima. Najprije je smatrao da se treba baviti samo jezikom, što se vidi iz dijela pisma Dudi 7. travnja 1967. navedena u (1), no onda je zbog ljubavi prema Bibliji i hrvatskomu jeziku radio velike zahvate u tekstu, kao što kaže u pismu Dudi 5. srpnja 1967. u (2) i pismu Fućaku 28. kolovoza 1967. u (3).

(1) Ja nisam, nadam se, šturi gramatičar, to preuzimam na se i jezičnu čistoću, nenametljivo patiniranje, sažetost i gipkoću izraza, čistoću stila, pravilnost sintakse, ali ne i takvu stilističku preradu koja bi zadirala u prijevod! Ovo potonje, sve kada bih i htio, ne bih u Novom zavjetu ni mogao – naprosto zato što ne znam grčki.(...) Teško je iznizati sve lektorove poslove i precizirati ih, i sve se bojim da nismo načistu o tome u čemu bi se sastojala moja lektura. Vi biste, čini mi se, htjeli od mene nešto više od same lekture: da debelo stiliziram, da zadirem u prijevod. A što bi onda radio Vaš štab? Čemu nam stilizatori? Potrebni su oni, i te kako! To sam tek sada vidio.

(2) Žao mi je što se lektura otegla više nego što smo mislili. Nisam bio pasivni lektor koga se uopće ne tiče stil i sadržaj, nego sam sasvim dobronamjerno ulazio i u to – gdje sam mogao. Rupčić se zbog toga ne bi smio ljutiti: trebalo bi da nam bude zahvalan.

(3) Za me, i za izdavača, nevolja je što sve to treba preorati, a ne lektorirati, pa se gubi vrijeme! /Ja gubim i honorar, jer mi se plaća samo lektura.

^[1]         Bonaventura Duda dao je Nadi Babić (Babić 2018: 153-154) pisma Josipa Tabaka dvama urednicima, njemu i Jerku Fućaku.

 ^[2]         „Danas me posjetila gospođa Marošević, urednica u ˝Stvarnosti˝, i rekla mi da Rupčić želi koješta vraćati na svoje. Moj je inače stav u tome ovaj: poslije jezične lekture obavljena je stručna lektura na Kaptolu, i nju treba poštovati; kad se tekst jednom preda u tisak, nema više popravljanja.“ (Iz pisma fra Dudi 5. lipnja 1967.)

          „U petak me posjetio dr Rupčić s jednim simpatičnim mladim fratrom komu imena ne znam. Rupčić je učen, pametan i borben čovjek, ali ćoškast, baš kao i njegov prijevod: neće kruška daleko ispod stabla ni djelo daleko od tvorca. Po njegovu ima jedan izlaz i jedna mogućnost sporazuma, a to je: ˝Prihvatite moje!˝ Nismo se počupali oko jezika, jer on ˝ne poteže mača za male stvari˝, a ja rekoh: ˝Ne potežete ga, jer sam Vam ipak saveznik: istom cilju težimo, istoj dobroj knjizi.˝ Rastadosmo se u prijateljstvu i u miru Božjem. /Za ˝Veselu vijest˝ imao je samo jedan argument, pjesmu: ˝Veselje ti navještam˝, na koju mu odmah uzvratih: ˝Radujte se, narodi...˝/“ (Iz pisma fra Dudi 2. srpnja 1967.)

          Prije nego što prijeđem na glavno htio bih Vas još jednom podsjetiti da (...) pjesme u Knjizi Izlaska 15, 1.21 /str. 148-150/, što ih je prepjevao Mrkonjić, nisam dobio na uvid. Mrkonjić, znamo, prevodi vrlo dobro, ali se i njemu omakne /npr. u Baruhu/:˝kako ih se može smatrati bogovima…˝ To bi, da ne vidim, išlo na moj rovaš. Molim Vas da mi te prepjeve date kad budu u špaltama ili reviziji. Dosta je toga išlo na moj račun kad je Rupčić vraćao na svoje u NZ! Barem da ne ide ovo što mogu još uloviti! (Iz pisma Jerku Fućaku 19. studenoga 1967.)

^[3]         „...jer ako i jesu opsjednuti, ne znači da ne mogu hodati. Drugo je, dakako, kad je riječ o uzetima“ (Iz pisma fra Dudi 24. ožujka 1967.)

 ^[4]         „Tada ustade, zapovijedi vjetrovima i moru, i nastade duboka tišina“. Šta im je zapovjedio? Valjda da utihnu, da se smire. Bolje je onda u Karadžića: zaprijeti vjetrovima. A za tišinu na moru /tal. bonaccia/ imamo imamo lijepu i funkcionalnu riječ utiha, baš kao stvorenu za Bibliju. Bilježe je stariji pisci, poznata je u narodu, razumljiva je u prvi mah, a ima je i Kušar u ˝Narodnom blagu˝. (Iz pisma fra Dudi 24. ožujka 1967.)