Katkada se prijevod naziva po pronalazaču ili nabavljaču. Zasada se to odnosi na starije prijevode, primjerice Assemanievo evanđelje (ili Assemanijevu evanđelistaru), staroslavenski spomenik iz jedanaestoga stoljeća, pisan oblom glagoljicom u Makedoniji, nazvan po orijentalistu i knjižničaru Josephu Simenonu Assemaniju koji ga je za Vatikansku knjižnicu nabavio 1736. u Jeruzalemu (pa se katkada zove i Vatikanskim).^[1] Moglo bi se primjerice u teoriji dogoditi da tko rekonstruira neki izgubljeni prijevod koji je bio predložak drugima pronađenima pa da se on nazove imenom znanstvenika koji ga je sastavio.

^[1]         Njega je u Hrvatskoj 1865. na glagoljici kao objavio Franjo Rački, a na latinici Ivan Črnčić 1878. (Nazor 2008), Josip Vajs ga je 1955. transliterirao na ćirilicu, dok su ga 1929. Josef Kurz i Josip Vajs izdali fototipski (Evangeliarum Assemani).