Kada se ne zna prevoditelj ili urednik, ili kada je tko drugi jako promijenio nečiji prijevod, može biti najprikladnije da se prijevod zove prema prostoru gdje je nastao, tj. gdje je prevođen, uređivan, tiskan, izdan. Posebno stoga što promjene mogu biti provedene s dopuštenjem prevoditelja (npr. Šarićevim Brajnoviću za madridsko izdanje 1959.), ali i bez dopuštenja prevoditelja ili nositelja autorskih prava (npr. Iseljenikova Biblija Gjure Martinjaka 1998.), ili pak bez znanja prevoditelja ili urednika (npr. Novozagrebačka Biblija 2008.), uz moguću pretpostavku da se autori ne bi ni lako ni uopće složili s novim tekstom. Katkada se prevoditelji nisu ni mogli složiti jer su već bili pokojni. Tako Đuro Daničić i Vuk Stefanović Karadžić više nisu bili živi kada je izišla Biblija u obradi Milana Rešetara (1895.) kako bi njihov prijevod bio prihvatljiv(iji) hrvatskim čitateljima (Daničić je umro 1882., Stefanović Karadžić 1864.). Tako ni trojica od četiri urednika koji su uredili Bibliju Stvarnosti objavljenu 1968. nisu bila živa kada je izdana Novozagrebačka Biblija 2008. s drugačijim prijevodom Novoga zavjeta (živ je bio samo Bonaventura Duda, ali ga se nije ni pitalo, čak ni obavijestilo).

Katkada je biblijski prijevod na jednomu ili više mjesta nastajao ili bio uređivan, a na drugima se tiskao pa se može dogoditi ili se događalo da su poznata dva ili nekoliko mjesnih imena. Primjerice, hrvatski protestantski prijevodi na latinici, glagoljici i ćirilici iz 16. stoljeća navode kao mjesto izdanja sveučilišni grad Tubingi, tj. Tübingen, gdje se kupovao papir, uvezivale se knjige i gdje je sveučilišno povjerenstvo odobrilo tiskarske račune i potvrdilo smislenost izdavačkoga poduhvata, ali su tiskane u Aurahu, tj. Urachu, koji je bio svojevrsna podružnica tiskare u Tübingenu (Jembrih 2006: 38-39). Tako su opravdana i dosada upotrebljavana imena Tübingenški Novi zavjet i Uraški Novi zavjet.