Popis u (5) navodi tiskane ili mrežne cijele hrvatske Biblije s postojećim ili predloženim imenima prema prevoditelju ili prevoditeljima, mjestu gdje je prvi put tiskana, zemlji ili državi ako se ne zna mjesto, ili kako drugačije. Nisu navedeni rukopisni prijevodi (poput Poljičke ili Jurjetinovićeve) ni necjeloviti (poput Vrhovčeve). Svi će poznati i (sa)čuvani prijevodi biti navedeni abecedno sa skraćenicama u Prilogu 1.

Poredane su kronološki, no ne uvijek po vremenu kada je sama Biblija tiskana, nego kada je nastala ako nije na vrijeme tiskana, odnosno kada je njezin zadnji dio izdan. Tako je Kašićeva Biblija prva, iako bi po vremenu objavljivanja bila dvanaesta. Nju je Bartol Kašić vjerojatno počeo prevoditi 1622., gotovo je četiri stoljeća bila samo rukopisna, ali je ipak (s velikim zakašnjenjem) tiskana pa je i uvrštena u popis. Dudina i Fućakova Biblija poredana je kao osma jer je Stari zavjet preuzet iz Zagrebačke Biblije izdane 1968. (uz neke vrlo sitne kasnije popravke), a Novi zavjet u Dudinu i Fućakovu prijevodu 1972. Zajedno su prvi put objavljeni 1994. u Jeruzalemskoj Bibliji. Franjevačka je Biblija deveta jer je Stari zavjet u Grubišićevu prijevodu objavljivan od 1973. do 1984., a Novi je zavjet u Raspudićevu prijevodu objavljen 1987. Ta su dva dijela spojena u Franjevačku Bibliju koja je objavljena 2010. i prema dosadašnjim se usporedbama ne čini da postoji ikakva razlika u prijevodima. Novozagrebačka je Biblija dvanaesta jer je Stari zavjet preuzet iz Zagrebačke Biblije, a Novi zavjet iz Rupčićeva prepravljenoga 1999., a izdanoga 2000., iako su spojene u jedno tek 2008.

Broj bi se još povećao kada bi se osim prijevoda na hrvatski uključili i prijevodi namijenjeni hrvatskim čitateljima.

Biblija bi bilo više da su se u zbroj uz tiskane Biblije uključili i prijevodi prema Vojnovićevim načelima (2006), kao u (6).

(6)          a) rukopisi bar u relativnoj cjelovitosti (bez nekoliko knjiga kanonskoga teksta),

b) prijevodi pojedinih knjiga koje dokazano predstavljaju dio rada koji je smjerao cjelovitoj Bibliji,

c) povijesno utvrđeni prijevodi cjelovite Biblije (autor ih navodi šest do pojave prve tiskane Biblije 1831).

Tada bi bili uključeni po prvomu načelu Dubrovačka Biblija (dbB), odnosno Dubrovački Stari zavjet (dbS), prijevodi prvih dviju starozavjetnih knjiga s kraja 15. ili početka 16. st.; Poljička Biblija (pljB) na ikavici, koja se vjerojatno počela prevoditi 1768. (rukopis se čuva u arhivu HAZU); Jurjetinovićeva Biblija (JrB), koja se vjerojatno počela prevoditi 1794. (djelomični prijevod Mihovila Jurjetinovića-Ivakića Kaštelanina) te Sovićeva Biblija (SvB) rukopis Antuna Sovića nastao 1929-32.

Po drugomu načelu bile bi uključene još tri. Jedna je Tübingenska Biblija (tbB) ili Uraška Biblija (uB), odnosno Biblija hrvatskih protestanata (Bhp), koja se počela prevoditi 1557. Druga je Vrhovčeva Biblija (VhB), odnosno Kajkavska Biblija (kjB), prijevod biblijskih knjiga na poticaj Maksimilijana Vrhovca, koja je vjerojatno započeo 1810. (uključuje Novi zavjet i desetak knjiga Staroga zavjeta. Dvije su knjige tiskane nedavno: Novi zavjet (2018.) Ivana Gusića i Psalmi Antuna Vranića (2017.) iz 1816. Moguće je da će se to dogoditi i s ostalim prijevodima pojedinih starozavjetnih knjiga. Stjepan Rusić ili Stefano Rosa (vjerojatno Stijepo Ružić) iz Dubrovnika (r. 1689., 1779.) u rukopisu je preveo Novi zavjet u razdoblju 1750.-1770., navodno i psalme, ali nisu sačuvani. Iako ga je sam Vojnović isključio, zbog mogućnosti da je prevodio ili želio prevesti knjige Staroga zavjeta pa bio zaustavljen uslijed rasprave sa zadarskim nadbiskupom Matejem Karamanom, ipak je uvršten. Mogao bi biti uvršten i Ignac Kristijanović, čiji su kajkavski prijevodi novozavjetnih i starozavjetnih knjiga izlazili od 1839. do 1850 kada je Vrhovac već bio mrtav. Tako se može uključiti Čebušnikov Stari zavjet (ČbS) jer je Valentin Čebušnik, u naumu da prevede cijelu Bibliju, izdao Petoknjižje (1911.) i Povijesne knjige (1913.), a obrađivao je i Stadlerov Novi zavjet.

Po trećemu načelu bili bi uključeni Ćirilometodski prijevod (kraticom ĆMB) s kraja 9. stoljeća, potom Hrvatskoglagoljska Biblija (glB) koje se čuvala u Omišlju na Krku, a posvjedočili su je glagoljaši 15. stoljeća; Frankopanova Biblija (FnB), koja se počela prevoditi u 16. stoljeću po želji kneza Bernardina Frankopana Grobničkoga, koji se pojavljuje i kao Bernardin Frankopan Modruški ili pak Bernardin Frankopan Ozaljski jer je rođen u Ozlju. Vjerojatno se počela prevoditi 1521., postojala je na Krku ili Cresu, ali se nije sačuvala.

Takve su Biblije, koje imaju povijesnu vrijednost, uključene u popis u (7). U njemu masno napisano ime označava rukopise koji su cjeloviti prijevod ili sačuvan velik dio cjelovita prijevoda, a obično napisano ime označava izgubljene Biblije i rukopise ili objavljene pojedine knjige Staroga i(li) Novoga zavjeta koje su bili dio zamisli o prevođenju cijele Biblije, što znači da su bile Biblije in spe, a sada su tek Stari zavjeti, Novi zavjeti ili neke od njihovih knjiga. Da bi sve skraćenice bile na jednomu mjestu i ako se bude o njima pisalo, u Prilozima 1 i 2 uključit će se i one sa svojim imenima, među ostalim i u nadi da će sve koje postoje jednom biti tiskane, bar mrežno.

Samo evanđelja prevela je nekolicina prevoditelja. Josip Stadler (1895.-1902.) izdao je sva četiri evanđelja, a 1912. izišao je cijeli Novi zavjet s njegovim imenom, ali redigiran. Dominik Gudek (1914.-1917.) izdao je evanđelja Svetoga pisma Novoga zavjeta u kojemu su dijelovi četiriju evanđelja isprepleteni prepričavanjima i tumačenjima. Bonaventura Duda (1962.) preveo je je Četveroevanđelje. Tomislav Ladan preveo je tri evanđelja (Ivan 1980., Luka 1985., Marko 1990.), dok se za Matejevo točno ne zna.^[1] Međutim, postoje naznaka da je preveo cijeli Novi zavjet. K tomu je s Ljudevitom Rupčićem (1973.) preveo Pjesmu nad pjesmama u izdanju KS. Na selačkomu idiomu brački prevoditelj Siniša Vuković objavio je sva evanđelja (2018. -2019.), a preveo je i neke knjige Staroga zavjeta.

Najviše je objavljeno Novih zavjeta. Kao što su pokazala dosadašnja istraživanja, kada se izdvajaju samo tiskani prijevodi Novih zavjeta, uključujući prevedene knjige evanđelja, može se reći da ih je šezdesetak, ili pedesetak ako se izostave (vjerojatno) neznatno promijenjena izdanja. Većina ih je objavljena sama, a dio unutar cijele Biblije, pri čemu ih je nekoliko najprije objavljeno samo, a potom u okviru cijele Biblije.

 

^[1]         Postoje pokazatelji da je prevedeno, štoviše - izdano jer se u literaturi navodi godina izdanja 1983. HBL, https://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=6993; Bašić 2009. Iako ni Ladanova udovica još nije uspjela pronaći bilo tiskanu knjigu, bilo rukopis, a nije navedeno ni u jednoj knjižnici, Ruben Knežević (2019) navodi da je vidio prijevod cijeloga Novoga zavjeta Tomislava Ladana koji je u 1990-tim otkupila baptistička izdavačka kuća Logos iz Daruvara koji se neznatno razlikuje od njegovih objavljenih prijevoda triju Evanđelja i Apokalipse (1992). Kada iziđe, pitanje je kako će ga zvati nakladnik, no to bi trebao biti Ladanov Novi zavjet, osim ako bude jako obrađen.