Na zagrebačkom groblju Mirogoj pokopan fr. Marijan Biškup


2018-01-11-m-bU nazočnosti rodbine, redovničke braće dominikanaca i sestara dominikanki, profesorica, profesora, studenata, zaposlenika Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te mnoštva prijatelja, suradnika i svih onih koji su ga voljeli i poštovali, na zagrebačkom groblju Mirogoj, 9. prosinca, pokopan je profesor i teolog – dominikanac fr. Marijan Biškup, član Hrvatske dominikanske provincije koji je preminuo u jutarnjim satima 5. prosinca u dominikanskom samostanu Kraljice sv. Krunice u Zagrebu u 79. godini života, 60. redovništva i 53. svećeništva.

Sprovodne obrede vodio je biskup mons. Ivan Šaško koji je na početku obreda rekao kako smo se okupili kao suputnici, dionici Božjega dara besmrtnosti, da bismo sproveli, da bi nas Bog učinio dionicima sprovoda kojim redovnik, dominikanac, profesor, prijatelj, naš brat svećenik Marijan Biškup, s ovoga svijeta odlazi k našemu Stvoritelju, svome nebeskomu Ocu u zagrljaj. Potom je u ime zagrebačkoga nadbiskupa, kardinala Josipa Bozanića, izrazio sućut, ispunjenu blagošću i žarom kršćanske nade, ponajprije provincijalu Hrvatske dominikanske provincije, fr. Slavku Sliškoviću, braći dominikancima, svoj rodbini, akademskoj obitelji Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, suradnicima i prijateljima, ljudima u čijemu životu posebno mjesto ima i pogled i riječ, i zapis i osmijeh pokojnoga oca Marijana.

U Kardinalovo ime i u ime Zagrebačke nadbiskupije posebno zahvaljujem ocu Marijanu za njegovo služenje i ugrađenost u našu mjesnu Crkvu, istaknuo je biskup Šaško i dodao: „Svatko tko poznaje Marijana nosi u sebi spomen na njegovu blagost i dobrohotnost, dječačku vedrinu, susretljivost i uljudnost, marljivost i predanost u ispunjavanju dužnosti. I to neka nam bude poticaj u našemu kršćanskom pozivu i crkvenomu služenju.“

Opraštajući se od pokojnika, provincijal fr. Slavko Slišković uvodno je podsjetio na njegove biografske podatke, istaknuvši njegov plodan redovnički, svećenički i profesorski život. Naime, osamdesetih godina XX. stoljeća, nakon povratka sa studija u Rimu fr. Marijan svoj redovnički život provodi u samostanu Kraljice sv. Krunice u Zagrebu, a pastoralno je bio uglavnom vezan uz crkvu Ranjenog Isusa u zagrebačkoj Ilici, rekao je provincijal i dodao: „U samostanu je redovito imao brojna zaduženja. Više puta je bio biran za samostanskog priora i lektora, a službu supriora povjeravalo mu je više priora te ju je vršio sve do smrti jer je svojom stalnom prisutnošću i odgovornim pristupom bio jamstvo redovitog odvijanja samostanskog života.

Na razini Hrvatske dominikanske provincije višekratno je obnašao službe člana provincijskih skupština, provincijskog vijećnika, promicatelja kanonizacije i štovanja naših svetaca, člana Povjerenstva za ispitivanje ređenika i kandidata za ispovjedne ispite te Liturgijskog povjerenstva. Svojim znanjem i iskustvom uvelike je pridonio sastavljanju brojnih akta naše Provincije, ali i oblikovanju njezinih članova u intelektualnom, liturgijskom i pastoralnom vidu. Od 1979. do 1999. obnašao je službu prosinodalnog suca Nadbiskupskog ženidbenog suda, a nakon toga suca Međubiskupijskog suda prvog stupnja u Zagrebu. (…) Nad lijesom je križ s imenom Marijan Biškup, a ispod njega je malena crta koja spaja godine: 1939. i 2018.

U njoj su skrivene brojne radosti i žalosti, uspjesi i manje uspješni događaji koji su obilježili život dragoga nam pokojnika. Poznajući ga već gotovo četvrt stoljeća usuđujem se istaknuti nekoliko životnih niti vodilja koje sam kod njega prepoznavao, istaknuo je fr. Slavko. Prva je nesumnjiva ljubav prema rodnom kraju i obitelji iz koje je potekao. Možda je rani odlazak u dominikansko sjemenište u Bolu na Braču, bez modernih sredstava komunikacije i mogućnosti češćih susreta, još snažnije povezao Marijana s varaždinskim krajem i obitelji. Slikovito govoreći, oni su bili stalna oaza gdje je nalazio hlad i okrjepu nakon žege dana. No, oni su ga i oblikovali kao čovjeka i redovnika.

Čini se da se u riječima koje je nerijetko ponavljao: 'Moj je otac bio rudar!', nalazi izvor njegove redovničke skromnosti, ali i ljudske upornosti u svakom pothvatu koji je započinjao. Druga vodilja bila mu je pripadnost Redu propovjednika. Treća odrednica bila je ljubav prema studiju i Katoličkom bogoslovnom fakultetu, što mu je u našim krugovima pribavilo nadimak 'Veleučeni'. Odlazak na Fakultet doživljavao je kao radost, ali i stanovitu svečanost kojoj je ozbiljno pristupao, što se osjetilo u nutarnjoj pripravi i vanjskom izgledu. Čini se da ga onaj početni zanos za učenjem i prenošenjem znanja nije napustio sve do zadnjih dana. Na koncu, ali ne i na posljednjem mjestu, Biškupova je ljubav prema svecima. Posebno mjesto u njegovu životu zauzimao je bl. Augustin Kažotić. U ime Hrvatske dominikanske provincije i svih njezinih članova, oče Marijane, izričem zahvalnost za Tvoj život, a Boga molim da Te primi u zajednicu svetih s kojima si već ovdje na zemlji bio u zajedništvu sentimenta i intelekta“, rekao je provincijal Hrvatske dominikanske provincije.

Potom je u ime Katoličkog bogoslovnog fakulteta riječ zahvale i oproštaja uputio dekan, prof. dr. sc. Mario Cifrak. Podsjetio je na pokojnikov plodan znanstveni rad te rekao: „Poštovani profesore, učili ste nas krepostima i pri tom uvijek isticali 'in medio stat virtus' (krepost je u sredini). Kreposni ljudi 'teže k blaženom gledanju Boga licem u lice i neumorno rade na proslavi Božjega imena i proširenju Božjega kraljevstva na zemlji'. Dok se u ovom trenutku opraštamo od Vas kao Katolički bogoslovni fakultet Sveučilišta u Zagrebu, želim u ime svih njegovih profesora, djelatnika i studenata zahvaliti za Vaše djelovanje među nama koje je imalo 'kao zadnji cilj životno usmjerenje duše prema Bogu u vjeri i ljubavi, u nasljedovanju i u posvemašnjem predanju Kristu'. Ti, blagi Kriste budi 'laus eius in ecclesia sanctorum' (Ps 149,1). Počivao u miru Božjem!“

Nakon sprovodnih obreda na zagrebačkom groblju Mirogoj, u samostansko-župnoj crkvi Kraljice sv. Krunice slavljena je misa zadušnica koju je predslavio fr. Zvonko Knežević, prior samostana. Uvodno u homiliju rekao je kako smrt za svako ljudsko biće jest i ostaje velika, najveća tajna koja i kod nevjernika izaziva poštovanje. O njoj ništa ne možemo reći na temelju vlastitog iskustva. Odgovor se nalazi u dubini naše vjere.

Podsjetio je na riječi iz Ivanova Evanđelja kada učenici rekoše Isusa da ne znaju kamo odlazi, istaknuvši da im je bilo teško shvatiti i razumjeti na što on misli kad im govori o svom odlasku. „Strah ih je, boje se. Isus ih, kao i toliko puta do sada, ohrabruje i traži od njih vjeru. Ne vjeru u boga filozofa, nego vjeru u Boga Oca Isusa Krista. U Kristu više nego u svemu stvorenom očituje se veličina i slava Božja: 'Tko je mene vidio, vidio je i Oca' reći će Filipu, koji kao i Toma traži jasan i nedvosmislen odgovor, kao što to traži svako ozbiljno pitanje. Naš brat Marijan sav je svoj život, svoje snage i sposobnosti uložio da nađe i zadobije ovaj život. Iz ljubavi i težnji prema ovom životu on je proučavao, poučavao, razmatrao, molio, obdržavao redovničke zavjete i opsluživao redovnička pravila. Jednom riječju, ovom cilju podredio je sav svoj život.

Nadamo se da ga je od vječnog Oca i zadobio“, rekao je prior i zaključio: „Znam da i nakon ovih riječi naša pitanja neće prestati. Trajat će sve do onoga trenutka dok sam nebeski Otac ne otare i posljednju suzu s naših očiju, tada ga više ništa nećemo pitati, a naši će jecaji prijeći u klicanja. Mi vjernici, svoje suputnike na hodočašću života, a naš brat Marijan je bio naš suputnik, i kad se rastajemo od njih ne napuštamo, ne ostavljamo same, nego ih svojim molitvama preporučujemo nebeskom Ocu.“ (dominikanci.hr)