Čovjek kao socijalno biće nužno je upućen jedan na drugoga. Samo u zajedništvu s drugima može čovjek ostvariti svoj smisao. Međutim, kada je to zajedništvo ispunjeno pjesmom i molitvom, a tko pjeva dvostruko moli – tada čovjek gotovo da transcendira samoga sebe u svom postojanju i uzdiže to zajedništvo na jednu višu razinu, u sfere samoga neba.

Na sličan način i mi, studenti KBF-a, sa izbornog kolegija Osnove solfeggia I i Osnove solfeggia II, predvođeni profesoricom Ines Fočić, a na poziv fra Marka Maglića uputili smo se 10. svibnja 2017. ka Gospi Remetskoj u Zagrebu. Dočekali su nas domaćini karmelićani te smo u toplom okruženju mirnog karmelskog samostana pohitili na kor samostanske crkve. Svoja stečena znanja usmjerili smo na umjetnički izričaj koji u sebi nosi liturgijski znak kojeg smo odjenuli glazbom, jer umjetnost je ta koja je kadra izvući liturgiju iz onog uobičajenog, daje čak jedan neobičan objaviteljski predokus koji je svakako blizak čovjeku.

Kako drugačije započeti molitvu u Marijinu mjesecu svibnju na spomen Gospe Trsatske, ako ne krunicom, pjevanim litanijama i pjesmom Marijo svibnja kraljice. U tako raspjevanom okruženju sudjelovali smo na svetoj misi koju je predvodio o. Zlatko Pletikosić, prior i upravitelj svetišta, koji je u svojoj homiliji naglasio važnost zajedništva i pjevanja riječima:

„To pjevanje podsjeća nas na kuću Božju, kaže sv. Augustin, i izaziva u nama unutarnju radost u Bogu time što, poput košute privučene izvorima vode, krećemo na put prema kući Božjoj, da – vođeni zvukom unutarnje radosti okrenemo se prema unutra, prema kući Božjoj, prema Božjem prebivalištu u našem srcu. Kad pjevamo, primiče se vječna domovina bliže k nama. U pjevanju izražavamo svoju čežnju za Bogom, istodobno raste u nama i ljubav koja je nedjeljivo vezana s čežnjom.

Augustin objašnjava da je pjevanje u zboru kao consensio cantantium (zbor je sklad pjevača), kao neko svojstvo da smo svi jednog duha, da se osjeća jedinstvo svih koji pjevaju. Tako se vrši volja onoga koji ih želi učiniti unum in uno ad unum – jedno u Jednom za Jednog. Njegovanje pjevanja nije, dakle, nešto što se čini zbog čiste estetike, nego pomoć za kontemplativnu molitvu, put da sami sa sobom u svom srcu budemo u jedinstvu i da to iskusimo u zajednici molitelja. Da bismo osjetili takvo jedinstvo, trebamo jedni druge dobro osluškivati. Radi se dakle o pjevanju koje sluša. Kad slušajući pjevamo i pjevajući slušamo, postaje naše srce sve otvorenije za nazočnog Boga koji nam prilazi u riječi. Nazočnost Božja treba se doživjeti u načinu pjevanja, iskusiti u nazočnosti glasa koja pretpostavlja nazočnost čitava tijela i istodobno je njezin najjasniji znak. Mi pjevamo svete riječi, Božje riječi. Odatle mora naše srce slijediti glas, s njim se moramo poistovjetiti, učiniti se sličnim riječi Božjoj, biti jedno s njom. Mi trebamo, u skladu s riječju Božjom u našem svijetu, stvoriti komadić harmonije da bismo pripremili put djelatnoj riječi Božjoj.

Za Augustina su radost i ljubav bitni elementi pjevanja. Cantare amantis est – pjevanje je za zaljubljene, kaže on. Pjevati može samo onaj koji ljubi. Naše pjevanje može ljubavi u nama dati da raste. A pjevanje je uvijek u vezi s radošću.“

Kako se radi o studentima koji pohađaju izborni kolegij koji pretpostavlja poznavanje notnog pisma, time su i mogućnosti bile mnogostruke. Međusobnim dogovorom studenata za orguljama su bili fra Luka Ćorić i fr Marin Golubović, a svi zajedno skladno su pjevali hrvatske uskrsne popijevke. Solo dionice je zvonkim glasom otpjevao fr Bonifacije Franjo. Nakon duhovne okrepe uslijedila je i tjelesna okrepa te obilazak crkve, samostana i predivnog okoliša. Prirode koja skriva čak i jedno jezerce uz koje braća karmelićani provode trenutke opuštanja i sabranosti.

Svi smo se složili da je ovakav vid izvođenja nastave na terenu izvrsna zamisao i zahvalni smo domaćinu koji nas je pozvao i profesorici koja nas je okupila. Nadamo se još kojoj, usuđujem se reći čak i mini duhovnoj obnovi, na kojoj će se to zajedništvo još više učvrstiti i proširiti.

Fr.  Marin Golubović