Pod nazivom «fundamentalna teologija» može se shvatiti mnogo toga različitoga. Naročito se u anglosaksonskom govornom području često može doživjeti nesporazum budući da se čini da bi pojam morao imati nešto zajedničkog s fundamentalizmom. Takvo predmnijevanje nije vezano samo uz pojam «fundamentalna teologija», nego i uz stil i način kako se ova disciplina, tj. njena prethodnica, apologetika, tradicionalno koristila kao «umjetnost samoobrane».

Temeljna razlika spram svake forme fundamentalizma jest u tome da se ovaj općenito ne kreće izvan područja koje vrijedi kao obvezujuće unutar vlastite grupe, dok kršćanska fundamentalna teologija i apologetika u najmanju ruku imaju namjeru dati opravdanje o vlastitoj vjeri u obzorju racionalnosti, koja, u načelu, stoji na raspolaganju svim ljudima. U tom pogledu moguće je prikazati jedan temeljni duktus fundamentalne teologije koji se provlači kroz čitavu povijest teologije.

Već djelo Pierra Charronsa Les Trois Veritez contre les athées, idolatres, juifs, mahumetans, heretiques et schismatiques (1593.), koje sa svojom podjelom u tri traktata prethodi kasnijoj podjeli discipline u «demonstratio religiosa», «demonstratio christiana» i «demonstratio catholica», duguje zahvalnost više nego za običan poticaj protestantskoj teologiji. Nije samo u svom glavnom dijelu odgovor na traktat o Crkvi hugenota Philippa Duplessis-Mornay, Trait de l’Eglis (1578.), nego se u svoja prva dva djela oslanja također na djelo Dupless-Mornaya De la Vérité de la Religion Chrétienne (1581.).

Na valu nove forme odgovornosti za vjeru u 19. stoljeću, u kojem izazov teologiji kroz sekularizirani duh nalazi ozbiljniji odgovor nego u prethodnom vremenu, dolazi do posebno vidljive blizine između protestantske i katoličke teologije. Njemački idealizam je nudio filozofiju koja je iznova sama sa svom odlučnošću tematizirala svoj odnos s teologijom i zajedno s romanticizmom otvorila jedno shvaćanje povijesti u kojoj tradicija i izvorište ne stoje u nepomirljivoj suprotnosti. U sudaru s tom mišlju, napose naslanjajući se na Schellinga i Schleiermachera, sastavio je Johann Sebastian von Drey, pokretač Tübingeške katoličke škole, svoje djelo Apologetik, koje se može smatrati pionirskim djelom novije katoličke teologije. Njegovo djelo, kao i djelo Antona Günthera – utemeljitelja Bečke škole i izvrsnog znalca filozofije Kanta, Fichtea i Schellinga – utjecaše na Johannesa Nepomuka Ehrlicha, autora prvog djela koje nosi naziv Fundamentalna teologija (1859-1862). Na katoličkoj strani ova važna djela za zrelije formiranje odgovornosti vjere nisu dovela do generalnog obrata u univerzalnoj Crkvi, nego su zapravo pospješile restauraciju unutar Crkve. 1857. bivaju od Rima osuđene pogreške A. Günthera. Zajedno s tom osudom javlja se i prva crkvena preporuka neoskolastike.

Neoskolastička misao bijaše određena – pod zaštitom Učiteljstva, daleko od utjecaja važnih novih misli poput «imanentne metode» Maurice Blondela i radova tzv. «modernista» – sve većom uniformnošću katoličke apologetike tj. fundamentalne teologije sve do II. Vatikanskog koncila. Ugaoni kamen tog načina razmišljanja bijaše «instruktivno-teoretski» (M. Seckler) pojam objave viđen kao «polog» učenja koje Učiteljstvo vjerno čuva i s autoritetom izlaže i na koji se odgovara vjerom shvaćenom kao «držati za istinito» ono što na taj način biva predloženo za vjerovanje. Budući da «nadnaravna objava» bijaše viđena kao prvotno nedostupna ljudskom razumu, mogao se događaj objave racionalno posredovati samo «ekstrincističkim» putem (M. Blondel), posebno kroz čuda i kroz ispunjenje proroštava kao vanjskih znakova objave. Razvoj učenja II. vatikanskog sabora pokazuje jasno nedostatnost ovog načina teologiziranja. Za razliku od I. vatikanskog, čiji dokumenti nude jasne naznake za disciplinu koja se bavi odgovornošću vjere, nakon II. vatikanskog ostaje nejasno, kako se dalje treba razvijati i voditi fundamentalna teologija.

Dvije su napomene koje je koncil dao kao odrednicu za svaku buduću teologiju. U objavi «nevidljivi Bog (…) u bujici svoje ljubavi zapodijeva razgovor s ljudima kao prijateljima (…) i s njima druguje (…) da ih pozove u zajedništvo sa sobom i da ih u nj prigrli» (DV 2). Tome odgovarajuća jest stalna zadaća Crkve «da u svako vrijeme ispituje znakove vremena i tumači ih u svjetlu Evanđelja. Tako će onda moći, na način koji odgovara svakom naraštaju, odgovoriti na vječna ljudska pitanja o smislu sadašnjeg i budućeg života i o njihovom međusobnom odnosu» (GS 4). Ako stoga sama objava biva viđena kao «komunikacijsko-teoretska» i njeno posredovanje opisano kao hermeneutska zadaća, tada se ne treba čuditi da «su poticaji ‘hermeneutike’ postali vidljivi u širem smislu u svim fundamentalno-teološkim traženjima našeg doba». Eugen Biser je izričito predstavio svoju knjigu kao “Grundriß einer hermeneutischen Fundamentaltheologie” i ovaj koncept jednog kritičkog samopredstavljanja vjere unutar obzorja današnjeg sekularnog razumijevanja konkretizirao u raznolikosti pojedinačnih razrada.

Među katoličkim autorima vrijedi napose spomenuti Davida Tracya i Francis Schlüssler Fiorenza, koji u svojoj knjizi “Foundational Theology” na osnovi sadašnje diskusije ponovno uzima u razmatranje, s novim vrijednim pogledima, klasične teme fundamentalne teologije.

Ako je subjekt koji reflektira o svojoj specifičnoj tradiciji i koji je odgovoran u obzorju svog vremena i sam «trenutak» epohalnog jezičnog događanja koji tom subjektu omogućuje da razumije i otvoreno preuzima odgovornost za svoju tradiciju, tada je primarni zadatak sebi etičko-praktički odgovornog subjekta, koji se ne bavi samo tradicionalno-imanentnim shvaćanjem i njegovim predstavljanjem, u tome da svoj vlastiti misaoni obzor vraća na pitanje o osnovi vladajućih jezičnih pravila koji stoje na putu slobodnoj komunikaciji.

Tu je zadaću prepoznao i proveo u «praktičnoj fundamentalnoj teologiji» (iz mnoštva pritiskujućih pitanja), i to je njegova posebna zasluga, Johann Baptist Metz, koji je na taj način postao pravi preteča različitih novih načina (poput «teologije oslobođenja» ili «feminističke teologije») teologiziranja, koji se, u smislu orisanih perspektiva, mogu shvatiti kao «fundamentalna teologija». Do sada najtemeljitiji pokušaj tako shvaćene znanstveno-teoretske odgovornosti teologije poduzeo je Helmut Peukert pitajući se o uvjetima mogućnosti jednog istinski solidarnog komunikativnog djelovanja.

Mnogo toga što se ostvarilo u tijeku i nakon koncila u pogledu hermenutskog rada u užem i širem smislu, bilo bi nemoguće bez djela Karla Rahnera. Pitanje o fundamentalno teološkoj vrijednosti Rahnerovog djela postavlja se također iz jedne druge perspektive. U okviru razmišljanja o reformi teološkog studija Rahner je predložio uvođenje jednog teološkog Grundkursa (temeljnog tečaja). Max Seckler jasno potvrđuje pripadanje Rahnerovog «temeljnog tečaja» fundamentalnoj teologiji i to unutar okvira sedmog traktata o «Teoriji kršćanstva», u kojem «fundamentalna teologija dolazi do izričaja kao temeljna teologija u samoiskustvu (nalazu) kršćanske vjere (‘prema unutra’)». Pri tome se zapravo pretpostavlja pojam «integrativne» discipline, koja se može provoditi još samo u timskom radu.

Iz intenzivnog bavljenja skolastičkim mišljenjem kao i «dijalektičkom teologijom» nastala je, u Rahnerovom smislu «temeljnog tečaja», «ekumenska fundamentalna teologija» P. Knauera. To je – ako se gleda sa stajališta Rahnerovog «Temeljnog tečaja», čija je pripadnost fundamentalnoj teologiji osporavana – prvi manual fundamentalne teologije, u kojem je, po jednom jasno zamišljenom konceptu, sistematski i didaktički posredovano teološko promišljanje II. vatikanskog koncila.

Pojava sadržajno kao i metodološki odlično izvedenih «temeljnih tečajeva» Rahnera i Kanuera, postavlja sa svom jasnoćom pitanje, ima li još uopće smisla izdavati, polazeći od principa II. vatikanskog sabora, fundamentalnu teologiju u tradicionalnoj formi tri ili četiri traktata. Nakon koncila izišao je samo novouređeni poznati manual Alberta Langa. Unatoč svih napora da se stavi u kontakt sa novim filozofskim i teološkim strujanjima, A. Lang slijedi i u ovom zadnjem izdanju u bitnome neoskolastički, predkoncilski koncept.

1968. pojavio se prvi svezak, nažalost još uvijek nedovršene, fundamentalne teologije Adolfa Kolpinga, koja isto tako još uvijek zadržava klasičnu podjelu na traktate. U ovom djelu nalaze se pažljivo razrađeni rezultati povijesno-kritičke egzegeze koji još uvijek traže jedno djelo koje bi se moglo usporediti s ovim.

Izvan njemačkog govornog područja ostaje nam spomenuti već naznačeno djelo Foundational Theology F. Schüssler Fiorenza i La rivelazione: evento e credibilita Rina Fisichelle, djela koja premda se nisu do kraja odrekla klasične strukture traktata, predstavljaju novost u sadržajnom i metodološkom pogledu. Zbornik Problemi e prospettive di Teologia Fondamentale bijaše također orijentiran prema toj klasičnoj shemi.

Stoga je izazvalo čuđenje svih da su skoro dvadeset godina nakon završetka Koncila izišle, praktički u isto vrijeme tri manuala, koja pored jasnog odricanja neoskolastičke metode u pitanjima odgovornosti vjere ipak slijede klasičnu podjelu traktata: W. Kern – H.-J. Pottmeyer-M. Seckler, Handbuch der Fundamentaltheologie, Bde. 1-4, Freiburg 1985.-1988.; H. Fries, Fundamentaltheologie, Graz – Wien – Köln 1985.; H. Waldenfels, Kontextuelle Fundamentaltheologie, Paderborn – München – Wien – Zürich 1985., 1988 (godine 1995. preveden i na hrvatski u izdanju UPT-a pod nazivom Kontekstualna fundamentalna teologija). Tradicionalno su se razvile «njemačka» i «rimska» forma fundamentalne teologije. «Njemačka» podjela odgovara trodijelnoj razradi na «demonstratio religiosa», «demonstratio christiana», «demonstratio catholica». U takvu podjelu nauka o teološkoj spoznaji (koja pretpostavlja čin vjere) nije uključena. «Rimska forma» nasuprot tomu obuhvaća također teološku spoznaju, ali izbacuje religiozno – filozofska pitanja (kao nepripadajuća fundamentalnoj teologiji). Već u jednom članku iz 1983. M. Seckler je istaknuo da u povijesti ove discipline «naziv ‘fundamentalna teologija’ nije samo jednostavna zamjena za potonuli naziv ‘apologetika’», nego dolazi, u povezanosti s prihvaćanjem nauke o teološkoj spoznaji, među zadatke bivše «apologetike». Već ovdje je energično naglašeno pripadanje nauke o teološkoj spoznaji fundamentalnoj teologiji. Hans Waldenfels u svom djelu Kontextuelle Fundamentaltheologie obrađuje također sva četiri «traktata». Fundamentaltheologie H. Friesa slijedi radije tradicionalno «njemački» način, budući da nedostaje nauk o teološkoj spoznaji. Blizak takvom načinu strukturiranja fundametalne teologije jest i španjolski teolog Salvador Pié-Ninot. Niti u njegovom djelu se ne nalazi nauka o teološkoj spoznaji i u prvom dijelu biva tematizirana problematika pristupa čovjeka Objavi.

NAPOMENA: Ovaj pregled prijevod je dijela uvoda iz knjige H. Verweyena, Gottes leztes Wort, Regensburg, 2002., koja je doživjela već i četvrto, prošireno i nadopunjeno izdanje. Ovaj dio teksta nije bitno mijenjan, iako je važno napomenuti da su u međuvremenu izašla još neka djela koja su u području fundamentalne teologije od važnosti, a to su: K. Müller (ur.), Fundamentaltheologie, Fluchtlinien und gegenwärtige Herausforderungen, Regensburg, 1998.; P. Schmidt-Leukel, Grundkurs Fundamentaltheologie, Eine Einführung in die Grundfragen des christliche Glaubens, München, 1999.; J. Werbick, Den Glauben verantworten, Eine Fundamentaltheologie, Freiburg i. Br., 2000; G. Lorizio,La logica della fede. Itinerari di teologia fondamentale, Cinisello Balsamo, 2002.; G. Lorizio (ur.),Teologia fondamentale, I-III, Roma, 2004.-2005.; S. Pié – Ninot, La Teología Fundamental. “Dar razón de la esperanza” (1 Pe 3, 15), Salamanca, ⁶2006; Rino Fisichella, La rivelazione: evento e credibilità. Saggio di teologia fondamentale, Bologna, ⁹2007.; Ch. Böttigheimer, Lehrbuch der Fundamentaltheologie. Die Rationalität der Gottes-, Offenbarungs- und Kirchenfrage, Freiburg, 2009.; M. Epis, Teologia fondamentale: la ratio della fede cristiana, Brescia, 2009; M. Knapp, Die Vernunft des Glaubens. Eine Einführung in die Fundamentaltheologie, Freiburg, 2009.; H. Verweyen,Einführung in der Fundamentaltheologie, Darmstadt, 2009.; J. Werbick, Einführung in die theologische Wissenschaftslehre, Freiburg, 2010.

Na hrvatskom jeziku postoje djela: H. Waldenfels, Kontekstualna fundamentalna teologija, Đakovo, 1995.; W. Knoch, Bog traži čovjeka – Objava, Pismo, Predaja, Zagreb, 2001.; K. Rahner, Temelji kršćanske vjere: uvod u pojam kršćanstva, Rijeka, 2007.