1. Katedra filozofije

Katolička je Crkva od samih svojih početaka prepoznala važnost studija filozofije za teologiju. Poradi toga je, za katoličke teologe, studij filozofije pretpostavka studiju teologije. Filozofija i teologija nerazdruživo su povezane, i to od samih početaka kršćanstva. Iako je tradicija neoskolastike još uvijek živa, danas se na katoličkim učilištima proučavaju i mnogi drugi filozofijski pravci poput fenomenologije, hermeneutike, analitičke filozofije i drugih. Tomu je pridonio osobito, drugi za filozofiju značajan, dokument Fides et Ratio pape Ivana Pavla II., u kojemu se naglašuje kako ne postoji neka službena “crkvena filozofija” jer vjera sâma nije filozofija. Tematiziranje suvremenih filozofijskih problema (iz tradicije kršćanske filozofije) može, prema Papi, “mnogo pridonijeti razjašnjenju odnosa istine i života, događaja i doktrinalne istine, a osobito objašnjenju odnosa između transcendentne istine i ljudski razumljivoga jezika”. Sve ukazuje kako je filozofija integralni i nezaobilazni dio studija katoličke teologije. Poradi toga studenti filozofsko-teološkoga i teološko-katehetskoga studija također slušaju većinu glavnih filozofijskih disciplina kao preduvjet za dublje razumijevanje teologijskih kolegija.

2. Katedra Svetog pisma Starog zavjeta

Katedra je Svetog pisma Starog zavjeta znanstveno-nastavna jedinica s više specijaliziranih biblijskih područja koja obuhvaćaju kanonske i deuterokanonske starozavjetne spise. Glavni je cilj Katedre, s jedne strane – razvijati znanstveno istraživanje starozavjetne biblijske poruke dijakronijskim i sinkronijskim hermeneutičkim pristupom svetim tekstovima, služeći se povijesno-kritičkim (i drugim toj svrsi primjerenim) metodama; s druge je strane – prenositi postignuća s ovoga područja studenticama i studentima, na svim razinama, i u svim sastavnicama Fakulteta. Studente se uvodi, ponajprije, u osnovne teme i pitanja vezana uz nastanak Pisma, njegova nadahnuća i stvaranja kanona te uz mogućnosti i načine znanstvenoga istraživanja biblijskih spisa. Posebnim uvodima u pojedine biblijske spise posreduje se znanje o piscu, potom o vremenu i načinu nastanka pojedinoga spisa, njegovoj književnoj strukturi i njegovoj teološkoj poruci. Egzegetskim tumačenjem pojedinih izabranih biblijskih tekstova uvodi se studente u načine pravilna interpretiranja biblijskih tekstova suvremenim metodama. Pozornost na teološke sadržaje usmjerava se biblijskom teologijom koja sintetičkom metodom obrađuje najvažnije antropološke i teološke teme. Izučavanje biblijskih jezika – hebrejskoga, aramejskoga i grčkoga – omogućuje ozbiljno filološko istraživanje tekstova i njihovo bolje razumijevanje.

3. Katedra Svetog pisma Novog zavjeta

Katedra Svetog pisma Novog zavjeta bavi se proučavanjem novozavjetne literature i biblijske teologije Novoga zavjeta. U tom smislu znanstveno istraživanje Katedre obuhvaća sljedeću strukturu: Uvod istražuje povijest, okolnosti, mjesto i vrijeme nastanka pojedinoga spisa, pitajući se o njegovu autoru, egzegeza se bavi proučavanjem konkretnih tekstova, ispitujući faze njihova nastanka, počevši od usmene predaje pa sve do konačnoga redaktora. Ona otkriva sličnosti, ali i razlike među novozavjetnim spisima (posebice evanđeljima), i to s obzirom na njihovu formu, sadržaj, značenje i cilj. Tu uglavnom završava rad egzegeze. Biblijska teologija Novoga zavjeta nastavlja taj posao. Ona mora uzeti u obzir tu raznolikost, ali ipak tragati za temeljnim teološkim mislima i smjernicama, jer je njezin cilj uvijek sinteza. Ona se, doduše, mora služiti historijsko-kritičkom metodom, kao i egzegeza, upotrebljavajući pritom pojmove koje nude sami novozavjetni spisi.

4. Katedra fundamentalne teologije

Pod nazivom “fundamentalna teologija” može se poimati mnogo različitoga. Naročito se u anglosaksonskomu govornom području često može doživjeti nesporazum budući da se čini da kako bi pojam morao imati nešto zajedničko s fundamentalizmom. Takvo predmnijevanje nije vezano samo uz pojam fundamentalna teologija, nego i uz stil i način kojim se ova disciplina, tj. njezina prethodnica, apologetika, tradicionalno koristila kao “umjetnost samoobrane”. Temeljna je razlika spram svake forme fundamentalizma što se ovaj općenito ne kreće izvan područja koje vrijedi kao obvezujuće unutar vlastite grupe, dok kršćanska fundamentalna teologija i apologetika, u najmanju ruku, imaju namjeru dati opravdanje o vlastitoj vjeri u obzorju racionalnosti koja, u načelu, stoji na raspolaganju svim ljudima. U tom pogledu moguće je prikazati temeljni duktus fundamentalne teologije koji se provlači tijekom čitave povijesti teologije.

5. Katedra povijesti kršćanske literature i kršćanskog nauka

Katedra djeluje u duhu obnove crkvenih studija kako ju je zacrtao Drugi vatikanski sabor ističući među ostalim da studij treba “pokazati što su oci istočne i zapadne Crkve pridonijeli vjernu prenošenju i razumijevanju pojedinih objavljenih istina” (Optatam totius, br. 16). Uza znanstveno-istraživački rad na području patrologije, povijesti dogma i povijesti teologije otačkoga razdoblja, svoju zadaću Katedra ostvaruje napose nastavnom djelatnošću omogućujući studentima usvajanje znanja iz tih teoloških disciplina, a na samu početku teološkoga studija pruža im uvod koji ih osposobljuje za razumijevanje značenja i svrhe takva studija izlaganjem sustavnoga i cjelovitoga viđenja kršćanskoga otajstva.

Patrologija (grč. pater – otac) je znanost koja istražuje i sustavno izlaže život, književnu djelatnost i nauk crkvenih otaca i drugih starih crkvenih pisaca, tj. pisaca koji se bave teološkom tematikom, a djeluju od početka kršćanstva tijekom klasične antike. Crkvenim ocima nazivaju se oni crkveni pisci koje karakterizira pravovjernost nauka, svetost života, crkveno odobrenje i drevnost.

6. Katedra dogmatske teologije

Dogmatska teologija promišlja o sadržajima crkvene vjere, ali ne govori autoritarnom prepotencijom nego naučava o konačnoj Božjoj odluci za čovjeka i o odgovoru vjere na tu odluku. Ti odgovori nalaze svoj izričaj u učiteljskim definicijama vjere. Prema tome, nema dogmatike bez žive vjere, i po tome se ona razlikuje od bilo koje analize kršćanske vjere, kakvu pružaju pojedine znanosti o religiji. To ipak ne znači da dogmatika nije znanost, dapače! Ona jest znanost jer, između ostaloga, pokazuje i utemeljuje razumnost i opravdanost nekih odluka, odnosno sadržaja vjere. Osnovna zadaća dogmatske teologije sastoji se u cjelovitu izlaganju kršćanske vjere na temelju znanstvenih kriterija, metodološki prikladno i svojstveno teološkomu istraživanju. Cilj je, pak, dogmatske teologije da približnost i sigurnost u govoru o Bogu te o otajstvima i stvarnostima vjere bude što je moguće veća. Proučavanje dogmatske teologije obično se sastoji od dva glavna dijela, “pozitivnoga” i “sustavnoga” (spekulativnoga). “Pozitivni” dio uključuje biblijski, otački i povijesno-dogmatski prikaz određene teme, dok se u spekulativnomu dijelu, prvo prema svojevrsnom “arhitektonskom principu”, obrađuje kakva središnja istina kršćanske vjere kao istina oko koje i iz koje se razvijaju sve ostale. Potom se, u skladu s hermeneutičkim principom kao sredstvom preuzetim iz filozofije ili iz kulture općenito, nastoji kršćansku istinu tumačiti jezikom razumljivim suvremenomu čovjeku.

7. Katedra moralne teologije

Tko prizna postojanje objektivnoga moralnoga reda, taj se neće lako sprijateljiti s idejom prilagođivanja moralnih zapovijedi i moralne teologije zahtjevima vremena. On se drži ispravna načela da su ljudi našega vremena dužni uskladiti svoj način života s moralnim zakonom, a ne obratno. Zadaća je moralne teologije da ljudima našega vremena opravda i objasni to načelo, da im argumentirano pokaže da je moralni red prije čovjeka, i za njegovo dobro. Moralna teologija treba, također, pokazati da njezin cilj nije vladanje nad čovjekom nego doprinos uspješnu i humanu životu. Za tu je zadaću potrebno da teolog dobro poznaje današnju stvarnost. Moral je, po svojoj naravi, u službi dobra života jer pomaže čovjeku u traženju životnoga usmjerenja, u izboru ciljeva i sredstava. No, krivo shvaćen i krivo primjenjivan moral može sprječavati uspješan razvoj čovjeka prema dobru i sreći, čak može i razoriti život. Mentalitet i svijest današnjega čovjeka ne dopuštaju da se zapovijeda, da se nalaže i zabranjuje s bilo koje strane ili od bilo kojega autoriteta – uključivši Božji i crkveni – bez prethodna slobodnoga pristanka onih kojima je zapovijed ili zabrana upravljena. Konkretno rečeno: čovjek ne smije vladati nad čovjekom bez međusobne suglasnosti.

8. Katedra ekumenske teologije

Osnovni su ciljevi znanstveno-nastavnoga i znanstveno-istraživačkoga rada Katedre: produbiti poznavanje ekumenskoga pokreta i nastojanje oko izgradnje sestrinskih odnosa među kršćanskim crkvama, produbiti zajedničku vjeru u Isusa Krista, uvježbavati pogled na drugoga iz perspektive Kristove želje da kršćani budu znak kraljevstva Božjega, upoznati razlike u tumačenju kršćanske odvojenosti kod pojedinih kršćanskih Crkava i uvidjeti posljedice za učenje povijesti Crkve, prepoznati mogućnosti ekumenske suradnje spram navještaja Krista u suvremenomu svijetu, upoznati primjere promicanja duha i kulture ekumenizma i upoznati najvažnija postignuća ekumenizma na putu zajedništva kršćanskih crkava. Sam pristup temelji se na pozadini nerijetko prisutne bojazni od “modernih relativiziranja” i pa je potrebno ukazati na doktrinarnu legitimnost, štoviše, potpunu usklađenost i primjerenost suvremenoga teološkog govora o jedinstvu u različitosti, s izvornim kršćanskim identitetom i “tradicionalnim pravovjerjem”. Tako se postupno i argumentirano razgrađuje apriorna rezerviranost i sumnjičavost naspram ozbiljnijih novijih teološko-eklezioloških promišljanja i koncepata jedinstva crkava, utemeljenih na načelima jedinstva u različitosti.

9. Katedra pastoralne teologije

Metoda pastoralne teologije odnosi se  na teološku teoriju i na praksu vjere – kako unutar crkvene tako i unutar društvene stvarnosti/situacije. Sastoji se od triju koraka: analize postojeće situacije, kritičke prosudbe spomenute situacije i davanja normativnih smjernica za osobnu i crkvenu vjerničku praksu. Ta metoda korespondira s trima koracima poznatima i u socijalnomu nauku Crkve (papa Ivan XXIII., enciklika Mater et magistra) poznata kao vidjeti – prosuditi – djelovati (Sehen – Urteilen – Handeln). Pastoralna je teologija trajno okrenuta konkretnu čovjeku i konkretnu društvu. Ona je spiritus movens za mijenjanje postojeće pastoralne zbilje/stanja (Ist-Zustand) u bolje, ili kakvo bi bilo poželjno pastoralno stanje (Soll-Zustand). Unutar vlastitoga Fakulteta, zbog svoje korelacije s drugim teološkim disciplinama, pastoralna je teologija pozvana na interdisciplinarnost, a na razini Sveučilišta i društva – na multidisciplinarnost. Pastoralna teologija, nakon pažljiva i trajna znanstveno-metodološkoga egzaktnoga proučavanja, posreduje između crkvenoga učiteljstva i konkretnoga čovjeka koji živi i djeluje u konkretnoj crkvenoj praksi i konkretnu društvu.

10. Katedra liturgike

Liturgija je “vrhunac prema kojemu teži djelatnost Crkve i ujedno izvor iz kojega proističe sva njezina snaga” (SC10). Zbog toga se govori da liturgija nalazi u samu srcu crkvenoga života koji trajno stvara življenu predaju. To je apostolska baština koja se trajno prenosi. Katedra liturgike obuhvaća povijesno istraživanje različitih liturgijskih ustanova kao i liturgijske simbolike, pomaže otkrivanju onoga što su Krist i apostoli ustanovili kao i onoga što je tijekom stoljeća pridodano prema pastoralnim potrebama i specifičnim zahtjevima pojedinih vremenskih razdoblja. Obuhvaća, zatim, povijesno poznavanje nastanka i razvoja gregorijanskoga pjevanja u liturgiji rimsko-latinskoga obreda, poznavanje crkvenih dokumenata o glazbi te prepoznavanje glazbeno-estetske vrijednosti raznih vrsta glazbenih oblika u liturgijskoj glazbi, stjecanje znanja o postanku i razvoju liturgijske godine, liturgijskoga prostora i Časoslova te današnjega ustrojstva –  uvijek temeljeći se na teološkim postavkama.

11. Katedra crkvene povijesti

Katedra crkvene povijesti prati postanak, razvoj i život Crkve te njezine mnogostruke izvanjske i unutarnje djelatnosti tijekom dvije tisuće godina njezine povijesti. Naglasak je na utjecaju Crkve na društvene, kulturne i političke odnose među državama i narodima. Zatim daje uvid u život Crkve na unutarnjemu području, odnosno na razvoj crkvenoga ustrojstva, liturgije, znanosti i umjetnosti kao nezaobilaznih kulturnih i civilizacijskih čimbenika, stvarajući time zaokruženu sliku povijesnoga razvoja Crkve i povijesni okvir za razumijevanje teologije. Posebno se obrađuje povijest Crkve i kršćanstva u Hrvata u svjetlu povijesno utvrđenih i dokumentiranih činjenica, čime se stječe zaokruženo razumijevanje povijesti Crkve. Odnosno, u kontekstu općecrkvenih zbivanja proučava se povijesni razvoj Crkve u Hrvata čime se stvara cjelovit povijesni okvir za razumijevanje i proučavanje razvoja teološke misli na svim razinama crkvene povijesti, općoj i nacionalnoj. Crkvena povijest, kao teološka disciplina, na temelju povezivanja događaja određenih povijesnih razdoblja koji su Crkvu učinili nezaobilaznim čimbenikom povijesti čovječanstva u službi je stvaranja kritičkoga povijesnoga razmišljanja.

12. Katedra kanonskoga prava

Tradicija kanonskopravne znanosti i izobrazbe – i na crkvenom i na građanskom području – prisutna je u Hrvata već od srednjega vijeka, što pokazuju statuti pojedinih gradova i pokrajina, a i filozofsko-teološke katedralne škole, studiji, javne poduke, itd. Danas su, kod nas, kanonskopravna znanost i izobrazba uglavnom vezane uz teološke fakultete i teologije. U sastavu teološkoga studija u Hrvatskoj, i prije osnivanja Sveučilišta u Zagrebu (1874.), postojala je Katedra kanonskoga prava. Svoj zamah i važnost ona dobiva osobito u okviru modernoga Sveučilišta u čijemu je sastavu od početka bio i Bogoslovni fakultet. Katedra kanonskoga prava na Katoličkom bogoslovnom fakultetu bila je, a i danas jest, osnovna znanstveno-nastavna jedinica koju sačinjavaju predmeti crkvenoga prava i s njim povezane srodne znanstvene discipline. Naslovi pojedinih predmeta crkvenoga prava, a i sam sadržaj, mijenjali su se tijekom povijesti da bi se što bolje odgovorilo potrebama Crkve i društva u kojemu ona djeluje.

13. Katedra religijske pedagogije i katehetike

Katedra religiozne pedagogije i katehetike na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu osnovana je 1996. godine. Religijska pedagogija i katehetika grana je teologije u području humanističkih znanosti. Budući da se znanstveno bavi i pitanjima poučavanja/učenja i vjerskoga odgoja, ona je i odgojna znanost. U procesu postupne diferencijacije i osamostaljivanja od pastoralne teologije, religijska pedagogija i katehetika dokazala se znanstveno i organizirala se kao sveučilišni predmet osnivanjem katedara na teološkim fakultetima, a kao specijalizirani diplomski studij osnivanjem katehetskih instituta. Religijska pedagogija i katehetika, kao znanstvena disciplina koja proučava odnos teorije i prakse, snažno je vezana s crkvenom i društveno-kulturnom praksom. Znanstveno istražuje različita područja, primjerice proces kršćanske inicijacije, mjesta na kojima se ostvaruje prenošenje vjere i katehetska formacija, školski vjeronauk, pitanja religijskoga/vjerskoga odgoja općenito, međureligijski dijalog, ekumensko, međureligijsko i međukulturno učenje i sl. Budući da u središtu svoje pozornosti ima naslovnika (adresata), religijska pedagogija i katehetika okrenuta je različitim humanističkim i društvenim znanostima kao što su pedagogija, didaktika, psihologija, komunikacijske znanosti, sociologija i dr. Interdisciplinarnost je bitna sastavnica Katedre.

14. Katedra socijalnog nauka Crkve

Katedra socijalnog nauka Crkve najmlađa je Katedra na Katoličkomu bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Osnovana je 31. ožujka 2000. godine. Razlog ustanovljenja Katedre socijalnoga nauka Crkve na Fakultetu treba tražiti u pojačanu zanimanju, kako društvene tako i crkvene, javnosti za socijalni nauk Crkve nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj 1990. godine. S jedne su strane, brojna predavanja, socijalne tribine, organizirani skupovi kao i osnivanje Centra za promicanje socijalnog nauka Crkve HBK-a (počeo s radom u studenomu 1997. godine) budili svijest i tražili organizirano teološko promišljanje socijalne problematike. S druge strane, nakon Drugoga vatikanskoga koncila, a posebno s papom Ivanom Pavlom II., socijalni nauk Crkve dobiva sve više na značenju u praktičnom i teoretskom promišljanju suvremene crkvene i društvene situacije. U tom kontekstu važan je prvi dokument posvećen isključivo socijalnomu nauku Crkve: Socijalni nauk Crkve u svećeničkom obrazovanju (Zbor za katolički odgoj, 1988. godine), koji vidi socijalni nauk Crkve kao autonomnu teološku disciplinu sa snažnim interdisciplinarnim obilježjem.