Moralna teologija se u sklopu opće teološke naobrazbe predavala po samostanskim teološkim školama i dijecezanskim bogoslovijama. Tako iz povijesnih vrela doznajemo da se spomenuta teološka disciplina počela predavati 1613. na Višem franjevačkom učilištu na Kaptolu u Zagrebu, ali to nije bilo dugoga vijeka. Početkom 17. stoljeća u Zagreb dolaze isusovci koji 1633. na Gradecu osnivaju Akademiju. Te iste (1633.) godine moralka se, za potrebe Zagrebačke biskupije i pod nazivom kazuistika, počinje predavati na toj akademiji. To je bila strogo akademska, tj. po metodi i opsegu visokoškolska nastava teologije.

Predavanja moralne teologije nekad i danas

Iako su se u Zagrebačkome dijecezanskom sjemeništu zasigurno predavale temeljne zasade moralne teologije, zagrebački biskup Franjo Ergeljski Hasanović (1628.-1637.) odlučio je osnovati pri zagrebačkome Isusovačkom kolegiju katedru za kazuistiku, tj. dio moralne teologije po kojem se na primjerima iz života primjenjuje moralni nauk. Smatrao je prikladnim da studenti bogoslovije na Kaptolu, radi bolje priprave za buduću svećeničku župničku djelatnost, pohađaju predavanja u toj disciplini po isusovačkome obrazovnom sustavu koji je to predvidio u svojem “Ratio studiorum”. U tu svrhu spomenuti biskup 1632. osigurava svotu od 1000 forinti kao zakladu za uzdržavanje jednoga profesora moralne teologije (kazuistike), traži dozvolu od isusovačkoga generala u Rimu sa željom da ta predavanja drže zagrebački isusovci. U pismu od 20. ožujka 1634. general isusovaca naređuje provincijalu Austrijske provincije, kojoj su pripadali zagrebački isusovci, “da predavanja slučajeva savjesti [kazuistiku] u Zagrebačkom kolegiju isusovci trajno održavaju”. Predavanja su, čini se, ipak počela godinu dana prije dolaska dozvole jer se već 1633. kao prvi profesor kazuistike spominje isusovac Grgur Fötsch. Iz registara se, nadalje, vidi da od 1653. do 1767. u kolegiju na Gradecu kazuistiku predaju dva profesora, a sačuvana su i njihova prezimena. Od godine 1768. naziv kazuistika zamijenjen je izrazom Theologia moralis. Radi jasnoće valja spomenuti da izraz kazuistika za moralnu teologiju, kako se predavala na učilištima isusovačkoga reda, nije sasvim točan jer rješavanje moralnih slučajeva uzetih iz života nije bio glavni predmet studija, već je služilo samo kao ilustracija i primjena općih zasada morala izloženih na predavanjima.
Od godine 1662. kazuistika više nije bila jedini predmet “viših studija”, jer te godine započinje studij filozofije. Za osnivanje trogodišnjeg studija filozofije u Zagrebu najviše je zaslužan kanonik Nikola Dijanešević, prepošt Zagrebačkog kaptola, koji je za to ishodio dozvolu isusovačkoga generala u Rimu i u tu svrhu osigurao zakladu od 3000 forinti.
Car i kralj Leopold I. godine 1669. izdaje povelju kojom je zagrebačku Akademiju podigao u red općih studija sa sveučilišnim pravima u zemljama habsburške krune. Hrvatski sabor je povelju ratificirao 1671. godine.
Nakon ukinuća isusovačkog reda 1773. godine, carica i kraljica Marija Terezija preustrojila je zagrebački generalni studij u “Kraljevsku akademiju znanosti” s tri fakulteta: Filozofskim, Bogoslovnim i Pravnim. Od 1784. Bogoslovni fakultet djeluje u okviru Zagrebačkog sjemeništa na Kaptolu, u kojem, uz postojeći teološki, nadbiskup Juraj Haulik 1853. otvara i dvogodišnji filozofski studij. Tako organiziran petogodišnji filozofsko-teološki studij, na kojem se predavao cjelovit program moralne teologije, uključen je u moderno Hrvatsko (zagrebačko) sveučilište, koje je započelo djelovati u listopadu 1874. s četiri fakulteta: Bogoslovnim, Filozofskim, Pravnim i Medicinskim.
Na Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu danas se, u skladu s najnovijim crkvenim dokumentima o studiju teologije, predaju sljedeći predmeti:
Osnovna moralna teologija I: uvod i povijesni pregled razvoja moralne teologije, specifičnost kršćanskog morala i suvremena moralna problematika; moralnost ljudske osobe, sloboda, spoznaja moralnog dobra, čin i radnja; savjest, moralni sustavi i pravila razboritosti. Obuhvaća predavanja (1 semestar, 3 sata tjedno) i konzultacije, a ispiti se obavljaju usmeno i pismeno. Kvaliteta i uspjeh prati se anonimnom anketom.
Osnovna moralna teologija II: teorijsko i praktično određenje zakona; zakon i sloboda u svjetlu objektivne i subjektivne moralnosti; nakana i motiv; osnovne postavke i pojmovi moralne teologije: grijeh, obraćenje i krepost. Obuhvaća predavanja (1 semestar, 3 sata tjedno) i konzultacije, a ispiti se obavljaju usmeno i pismeno. Kvaliteta i uspjeh prati se anonimnom anketom.
Posebna moralna teologija: izlaganjima o bogoslovnim krepostima vjere, nade i ljubavi, proučavanjem bogoštovnih čina religioznog morala i produbljivanjem znanja o stečenim krepostima razboritosti, pravednosti, umjerenosti i duhovne jakosti postiže se višestruka teološko-etička izgradnja čovjeka koji na taj način postaje odgovoran i solidaran za suživot u Crkvi i društvu. Obuhvaća predavanja (2 semestra, 2 sata tjedno) i konzultacije, a ispiti se obavljaju usmeno i pismeno.
Bioetika, spolni i ženidbeni moral: uvod u bioetiku s doprinosom teologije interdisciplinarnome bioetičkom dijalogu; uvod u spolnu antropologiju u svjetlu kršćanske istine o čovjeku; sustavno teološko-moralno vrednovanje bioetičkih izazova vezanih za antropološki i etički status ljudskog života od začeća do prirodne smrti; moralne norme spolnog ponašanja; bračni moral s posebnim osvrtom na moralne izazove planiranja obitelji i prenošenja ljudskog života; kompetencija: učenje umijeća moralnog vrednovanja. Predavanja traju 1 semetar, 3 sata tjedno. Ispit: usmeno i pismeno.
Duhovno bogoslovlje: U sklopu Katedre moralne teologije održavaju se predavanja i iz kolegija duhovno bogoslovlje (predavač dr. Jakov Mamić). Predmet okvirno obrađuje područja i pojmove duhovnog bogoslovlja, odnos s drugim teološkim granama, teme i proces duhovnog izrastanja. U užem smislu bavi se proučavanjem naravi, svetošću, radom, svijetom i drugim tematskim cjelinama te razvojem duhovnog života u zajednici i pojedincu s kriterijima razlučivanja karizama. Dobiva se kompetencija stručnog znanja iz ove teološke grane s kriterijima razlučivanja autentičnoga kršćanskog života. Predavanja traju 1 semestar, 1 sat tjedno, a ispit je usmeni, uz obvezatan prethodni pismeni uradak.
Tijekom svake akademske godine Katedra moralne teologije studentima predlaže dva ili više izbornih predmeta s moralnom tematikom.

Djelatnici na Katedri moralne teologije Katoličkog bogoslovnog fakulteta
od osnivanja modernog Sveučilišta u Zagrebu 1874. do danas

U moderno ustrojenome Hrvatskom sveučilištu u Zagrebu 1874. godine između osam prvih profesora teologije na Bogoslovnom fakultetu nalazi se i dr. Feliks Suk, profesor moralne teologije. U prikazu navodimo imena predavača koji su od 1874. do danas na spomenutoj katedri izvodili ili izvode nastavu, ograničujući se na njihove osnovne bio-bibliografske podatke.
Prvi profesor i pročelnik Katedre za moralnu teologiju na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu od 1874. i dalje bio je FELIKS SUK. Rodio se 30. prosinca 1845. u Petelinku kod Blagovice (Slovenija).
Čitati i pisati Feliks je naučio u roditeljskoj kući, a posljednji razred pučke škole završio je u Petrinji. Šest razreda gimnazije pohađa u Ljubljani, a zatim ulazi u Dijecezansko sjemenište u Zagrebu. Ispit zrelosti položio je 1863. u Ljubljani. Te iste (1863.) godine tadašnji zagrebački nadbiskup i kardinal Juraj Haulik šalje ga na studij u Innsbruck, gdje do 1868. studira teologiju. Za svećenika je zaređen 1868. Vrativši se u Zagreb, obnaša razne službe u biskupiji. U doktora teologije promaknut je 18. rujna 1870.
Kada je 1874. otvoreno Kraljevsko sveučilište Franje Josipa I. u Zagrebu, postao je sveučilišnim profesorom moralnoga bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu. Predavao je moralku i obnašao službu pročelnika katedre od 1874. do 1891. Bio je dvaput dekan Bogoslovnoga fakulteta i jednom rektor Sveučilišta. Surađivao je u Katoličkom listu i Hrvatskom učitelju, a napisao je i dva udžbenika za srednje škole: Katolička apologetika za više razrede srednjih škola i Katolička moralka za više razrede srednjih škola. Umro je u Zagrebu, 8. travnja 1915.
Nakon odlaska Feliksa Suka u mirovinu (1891.), predavanja i vodstvo Katedre za moralnu teologiju preuzima profesor JOSIP MODRIĆ, svećenik Senjsko-modruške biskupije.
Rodio se 13. lipnja 1863. u Krišpolju. Prva dva razreda gimnazije završava u Senju, a ostale u Kaloči. Kao bogoslov položio je strogi ispit (rigoroz) iz dogmatike. Za svećenika je zaređen 1885. i namješten kao kapelan u Senju. Godine 1886. postao je kapelanom u Ogulinu te u rujnu položio drugi rigoroz iz crkvene povijesti i crkvenoga prava. U listopadu 1886. primljen je na Augustinianum u Beču, gdje je 1887. položio treći rigoroz iz biblijskih nauka i istočnih jezika, a godine 1888. položio je i četvrti rigoroz te je 1889. u Beču promaknut u doktora bogoslovlja. U rujnu 1888. imenovan je profesorom crkvenoga prava i crkvene povijesti na Senjskome bogoslovnom učilištu. Kao profesor u Senju napisao je opširnu raspravu iz područja kanonskoga prava pod naslovom Uvjeti valjane ženidbene privole, koja je objavljivana u sedam brojeva Katoličkoga lista (br. 16-23 1891.). Te godine imenovan je profesorom moralnoga bogoslovlja na Bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Umro je 27. listopada 1893.
Nakon smrti dr. Josipa Modrića ispražnjeno mjeto profesora moralne teologije kao suplent u akad. godini 1893./1894. preuzima dr. ANTUN BAUER.
Rodio se 11. veljače 1856. u Breznici kod Bisaga (varaždinski kraj). Srednju školu pohađa u Varaždinu (1867.-1873.) i Zagrebu (1873.-1875.), a filozofsko-teološke studije u Zagrebu (1875.-1877.), Budimpešti (1877.-1880.) i Beču (1880.-1883.), gdje je doktorirao. Nakon zaređenja za svećenika (1879.) obavlja kapelansku službu u župi sv. Marka u Zagrebu, Ivancu i Samoboru. Tri godine (1884.-1887.) obavlja službu vjeroučitelja na Muškoj učiteljskoj školi u Zagrebu. Potom obnaša službu nastavnika filozofije i osnovnog bogoslovlja na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Od 1887. do 1888. je predavač, od 1888. do 1904. izvanredni, a od 1904. do 1911. redoviti profesor; službu dekana obnaša u akad. god. 1905./1906. i 1906./1907, a 1906./1997. izabran je za rektora Zagrebačkoga sveučilišta. Godine 1896. izabran je za dopisnog a 1899. za redovitog člana JAZU-a. U Rimu je 29. siječnja 1911. zaređen za biskupa i imenovan koadjutorom s pravom nasljedstva zagrebačkom nabiskupu Jurju Posiloviću. Umro je u Zagrebu 7. prosinca 1937.
Profesor dr. Antun Bauer od 1886. do 1890. uređuje Katolički list. Objavio je više djela s područja filozofije od kojih radi ilustracije nabrajamo: Područje materijalizma (1889.), Naravno bogoslovlje (1892.), Teodiceja ili nauka o razumskoj spoznaji Boga (1892.), Opća metafizika ili ontologija (1894.), Vjera i znanost (1906.).
Budući da je Antun Bauer dao ostavku na mjesto predavača moralne teologije na Bogoslovnom fakultetu, godine 1894. za novoga suplenta imenovan je JOSIP PAZMAN.
Rodio se 18. veljače 1863. u Pakracu. Filozofsko-teološke studije pohađa na Papinskom sveučilištu Gregoriani u Rimu. Postiže doktorat iz filozofije (1887.) i teologije (1890.) i bakalaureat iz crkvenoga prava (1890.). Za suplenta na Katedri moralne teologije na Bogoslovnom fakultetu izabran je 28. studenoga 1894., izvanrednim profesorom postao je 18. studenoga 1896., a u redovitoga profesora promaknut je 30. siječnja 1909. godine. Bio je dekan Fakulteta (1915./1916.) i rektor Sveučilišta u Zagrebu (1912./1913.). Zbog hrvatski orijentirane politike bio je uhićen 25. ožujka 1919. i odveden u zatvor, gdje je ostao do konca veljače 1920., a da nikada nije bio preslušan ili izveden pred istražnog suca. Za vrijeme boravka u zatvoru kraljevskim dekretom od 3. rujna 1919. nasilno je umirovljen. Umro je u Zagrebu 5. prosinca 1925.
Dekretom nadbiskupa J. Posilovića od 25. travnja 1904. J. Pazman imenovan je urednikom Katoličkog lista, koji je uređivao od 1904. do 1912. Kao urednik Katoličkog lista osnovao je 1910. Bogoslovsku smotru, koju zajedno s dr. Edgarom J. Leopoldom uređuje prva dva godišta (1910. i 1911.), a zatim s dr. Franom Barcem od 1912. do 1918. Prve dvije godine Bogoslovska smotra izlazila je kao prilog Katoličkog lista, a zatim izlazi u izdanju profesorskog zbora Bogoslovnog fakulteta. Profesor J. Pazman, prije nego što je počeo 1910. uređivati Bogoslovsku smotru, bio urednik Glasnika sv. Josipa od 1895.-1900., te od 1923. do smrti (1925.).
Najvažnije Pazmanovo djelo je prijevod Zakonika crkvenog prava, dovršen 16. kolovoza 1919., koji je ostao u rukopisu, a jedini sačuvani primjerak nalazi se u Papinskome hrvatskom zavodu sv. Jeronima u Rimu. Osim prijevoda kodeksa J. Pazman je objavio sedam zasebnih djela, šezdesetak članaka i rasprava u Bogoslovskoj smotri i Katoličkom listu i stotinjak recenzija u Bogoslovskoj smotri.
Budući da je profesor dr. J. Pazman zbog političkih razloga bio razriješen službe profesora na Katedri moralne teologije Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu i ukazom od 19. rujna 1919. umirovljen, na njegovo mjesto kao suplent dolazi i u studenome 1919. započinje predavanja dr. JOSIP VOLOVIĆ.
Rodio se 9. kolovoza 1858. u Prilišću u Hrvatskoj. Pučku školu polazi kod kuće. Prva četiri razreda gimnazije polazi u Karlovcu, V. i VI. razred na zagrebačkoj Gornjogradskoj gimnaziji, a VII. i VIII. završava u nadbiskupskom liceju u Zagrebu. Nakon položenog ispita zrelosti upisuje se na Bogoslovni fakultet u Zagrebu. Po završetku prve godine studija poslan je u Rim gdje na Gregorijani nastavlja filozofsko-teološki studij, a kao bogoslov stanuje u Germanicumu. Nakon trogodišnjega studija filozofije 1883. proglašen je doktorom filozofije, a potom pohađa četverogodišnji studij teologije i 1887. postiže doktorat iz teologije. Kao doktor filozofije jednu godinu pohađa predavanja iz filozofije na Akademiji sv. Tome Akvinskoga.
Po završenim studijima vraća se u domovinu, gdje u Zagrebačkoj nadbiskupiji obavlja razne služe, a 1887. imenovan je suplentom iz biblijskih znanosti Staroga zavjeta i hebrejskoga jezika na Bogoslovnom fakultetu. Tu službu obnaša četiri godine. Od 27. prosinca 1891. urednik je Katoličkoga lista. Dvaput je bio dekan Fakulteta, a jednom i rektor Sveučilišta. Umro je u Zagrebu 9. kolovoza 1942.
Bogoslovni fakultet u Zagrebu u ožujku 1923. godine raspisuje natječaj za profesora moralne teologije na koji se javlja i ANDRIJA ŽIVKOVIĆ. Na prijedlog profesorskog zbora Bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu 1924. i dozvolom od pokrajinskog namjesnika dr. Ernesta Ćimića, Živković počinje predavati katoličku moralnu teologiju. Habilitira i ukazom kralja Aleksandra od 16. siječnja 1925., a nakon položene prisege 31. ožujka 1925., preuzima službu redovitoga profesora na Bogoslovnom fakultetu. Četiri puta biran je za dekana Fakulteta, a jednom je obnašao službu rektora Zagrebačkog sveučilišta. Službu redovitoga profesora na Katedri moralne teologije dr. Živković obnaša do 30. lipnja 1953., kada Vijeću Fakulteta podnosi svoju odluku o prekidu radnog odnosa.
Andrija Živković rodio se 23. studenoga 1886. u Sikirevcima. Gimnaziju je započeo u Vinkovcima (1898./1899.) a nastavio u Osijeku (1899.-1906.) gdje je 1906. položio ispit zrelosti. Izabravši svećeničko zvanje, pošao je u Rim na filozofsko-teološke studije. Godine 1909. na Papinskom sveučilištu “Gregoriani” postiže doktorat iz filozofije, a četiri godine kasnije (1913.) na istom sveučilištu bio je promaknut u čast doktora teologije. Usporedno sa studijem teologije slušao je i predavanja na Biblijskom institutu u Rimu. Za svećenika je zaređen 1912. u Rimu.
Nakon završenih studija vraća se u domovinu i u Đakovačkoj biskupiji, čiji je bio član, obavlja razne službe. Bio je imenovan za duhovnog pomoćnika u Nuštru, ali je ubrzo postao profesorom na biskupskom liceju u Đakovu. Neko je vrijeme bio i biskupski tajnik. Ubrzo nakon toga odlazi u Zagreb, gdje 1924. počinje predavati moralnu teologiju na Bogoslovnom fakultetu, gdje je brzo napredovao u akademskim gradusima.
Za vrijeme službovanja u Đakovačkoj biskupiji bio je urednik časopisa Glasnik biskupije bosansko srijemske. Bio je dugogodišnji suurednik Bogoslovske smotre. Objavio je dvadeset samostalnih djela, oko četiristo članaka, crtica, prikaza i kritika, te dvjesto samostalnih rasprava.
Glavno Živkovićevo djelo Katoličko moralno bogoslovlje, u tri sveska, objavljeno od 1939. do 1946., predstavlja prvi sustavni i znanstveni prikaz cjelokupnog moralnoga nauka, a namijenjen je ponajprije studentima moralne teologije na našim učilištima. Djelo je napisano na klasičnome teološkom nauku Tome Akvinskoga i Alfonza de Liguorija.
Dr. Andrija Živković bio je profesor moralne teologije na Bogoslovnom fakultetu od 1924. do 1953. Na kraju ljetnog semestra akad. god. 1952./1953. Vijeću Bogoslovnog fakulteta podnosi svoju odluku o završetku radnog odnosa.
Nakon odlaka dr. A. Živkovića u mirovinu, predavanja na Fakultetu privremeno preuzima dominikanac o. dr. BERNARD DEDIĆ.
Rodio se u Sinju 27. srpnja 1907. Pučku školu i nižu gimnaziju pohađa u rodnome mjestu, a više razrede klasične gimnazije u Dubrovniku, gdje 1924. ulazi u dominikanski red. Nakon položenih prvih zavjeta 2. studenoga 1925. odlazi u Rim na studij filozofije, teologije i kanonskoga prava. Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1931. Postigavši licencijat iz teologije i doktorat kanonskoga prava, vraća se u domovinu, gdje započinje profesorsku službu na Visokoj dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku od 1939. do 1953. Te (1953.) godine bio je pozvan za predavača na Katedri moralne teologije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu. Profesor B. Dedić moralnu teologiju predaje samo dvije akademske godine, jer zbog njegove bolesti provincijal dominikanaca povlači udijeljeni mu “nihil obstat”. Da Fakultet ne ostane nenadano bez predavača moralke, provincijal Vijeću KBF-a predlaže novoga predavača o. dr. Jordana Kuničića. Napustivši Zagreb, vraća se u Dubrovnik, gdje nastavlja predavanja a od 1959. do 1961. obnaša službu rektora Visoke dominikanske škole u Dubrovniku. Umro je u Splitu 14. travnja 1994.
Vijeće Katoličkoga bogoslovnog fakulteta prihvatilo je sugestiju provincijala dominikanaca i za novoga predavača na Katedri moralne teologije pozvalo je o. dr. JORDANA KUNIČIĆA.
Jordan (Nikola) Kuničić rodio se 21. srpnja 1908. u Dolu na Hvaru, gdje pohađa osnovnu školu. Po završetku gimnazije u Starom Gradu i Dubrovniku ulaz u dominikanski red (1924.). Nakon završenog novicijata (1925.) odlazi u Rim (1926.), gdje završava filozofsko-teološke studije na Sveučilištu sv. Tome (Angelicum). Za svećenika je zaređen 28. lipnja 1931. Nakon doktorata iz teologije postaje profesorom (1933.), a od 1948. do 1955. i rektorom Dominikanske visoke bogoslovne škole u Dubrovniku. Više godina (1936.-1944.) obavlja službu kateheta na državnoj gimnaziji i Učiteljskoj školi, sada Pedagoškoj akademiji, u gradu pod Srđem.
U Zagreb dolazi 1955. kao predavač na Katedri moralne teologije, katoličkog društvenog nauka i pedagogije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu. Četiri godine poslije (1959.) dominikanski red nagrađuje njegov znanstveni rad dodjeljujući mu naslov magistra svetog bogoslovlja. U razdoblju od 1963. do 1970. obnaša službu dekana Fakulteta. Osim predavanja na Fakultetu o. Kuničić je profesor na Katehetskom institutu i Institutu za teološku kulturu laika, glavni urednik obnovljenog časopisa Bogoslovska smotra (1963.-1971.), jedan je od organizatora dosad vrlo uspješnoga Teološko-pastoralnog tjedna za svećenike. Kao glazbenik i teolog, dr. Kuničić je jedan od glavnih pokretača osnutka Instituta za crkvenu glazbu i Instituta za teološku kulturu laika pri KBF-u, a dugi niz godina aktivni je sudac Nadbiskupskoga ženidbenog suda u Zagrebu. Umro je u Zagrebu 17. veljače 1974.
Tijekom četrdesetogodišnjega znanstvenog rada Jordan Kuničić je objavio više od tridesetak samostalnih djela i više od 280 članaka s područja raznih teloških disciplina, katoličkoga socijalnog nauka, kršćanske pedagogije i glazbe razasutih u dvadesetak časopisa u domovini i inozemstvu. Aktivan je sudionik redakcije XIII. sheme Drugoga vatikanskog sabora, sada poznate konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu Radost i nada. Nije naodmet podsjetiti da su dosad napisane dvije disertacije o životu i teologiji o. Jordana Kuničića: Anton Kolić pod naslovom Dr. Jordan Kuničić OP als Moraltheologe (1908-1974) – Dr. Jordan Kuničić OP kao moralni teolog, Rottersdorf, 1986. i Marinko Perković ”Il camino a Dio” e “la direzione alla vita”. L’ordine morale nelle opere di Jordan Kuničić, OP (1908.-1974) – Put k Bogu i smjer u životu. Moralni red u spisima Jordana Kuničića OP (1908.-1974.), Rim 1997.
Osim dosad spomenutih predavača na Katedri moralne teologije na KBF-u u Zagrebu kratko je djelovao i dr. JOSIP SABOL.
Rodio se kolovoza 1938. u Hodošanu, župa sv. Juraj u Trnju (kod Čakovca). Gimnaziju pohađa u Nadbiskupskom sjemeništu na Šalati, gdje je 1957. položio ispit zrelosti. Filozofiju i teologiju studira na KBF-u u Zagrebu od 1957. do 1963., s prekidom zbog odsluženja vojnoga roka. Godine 1963. nastavlja studij na sveučilištu Gregoriani u Rimu, gdje 9. lipnja 1970. postiže doktorat. Tijekom akad. god. 1969./1970. pohađa specijalna predavanja iz moralne teologije na Sveučilištu u Münchenu gdje disertacijom “Opća vojna služba u moralnoj teologiji 19. i 20. stoljeća” postiže doktorat iz moralne teologije. Za asitenta pri Katedri moralne teologije na KBF-u u Zagrebu predložio ga je pročelnik katedre dr. Jordan Kuničić 6. srpnja 1970. Na sjednici Vijeća Fakulteta 22. rujna 1970. prihvaćen je prijedlog pročelnika katedre, a 12. prosinca 1970. veliki kancelar Fakulteta izdaje dekret o imenovanju dr. Sabola asistentom za moralnu teologiju.
Kao asistent dr. Josip Sabol radio je na Fakultetu samo u akad. god. 1970./1971. Naime, 12. srpnja 1971. iz zdravstvenih razloga zahvaljuje se na službi asistenta. Treba, nadalje, spomenuti da dr. J. Sabol kasnije kroz petnaest godina (akad. god. 1984./1985. i od godine 1987./1988. do 2000./2001.) djeluje kao honorarni nastavnik, ali na Katedri za pastoralnu teologiju KBF-a.
Zbog nagle smrti dr. Jordana Kuničića 17. veljače 1974., mjesto pročelnika Katedre moralne teologije ostalo je prazno. Istina, moralku je predavao i asistent dr. Marijan Biškup, što nikako nije moglo zadovoljiti potrebe spomenute katedre. Radi toga je za novoga predavača i voditelje Katedre pozvan ddr. MARIJAN VALKOVIĆ.
Rodio se 26. studenoga u Vrbniku na otoku Krku, gdje završava osnovnu školu. Gimnaziju pohađa u Krku, Rijeci, Udinama i Pazinu, gdje 1948. polaže ispit zrelosti. Te iste (1948.) godine započinje studij filozofije i teologije na Katoličkome bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Za svećenika je zaređen 1954., a diplomu o završenim filozofsko-teološkim studijima postiže 1955.
Nakon završetka studija vraća se u Krčku biskupiju i četiri godine upravlja župom Poljica. Početkom svibnja 1960. odlazi na poslijediplomski studij u Rim, upisuje specijalni studij teologije na Gregoriani i već 1961. polaže licencijat iz teologije. Pod vodstvom Josefa Fuchsa, profesora moralne teologije na Gregoriani, 1964. postiže doktorat iz teologije disertacijom o teološkoj antropologiji i teološkim pogledima na ženu i brak kod teologa Mathiasa Josefa Scheebena (19. st.). Dok radi na disertaciji, upisuje dvogodišnji poslijediplomski studij iz moralne i pastoralne teologije na “Academia Alfonsiana”, pri Lateranskom sveučilištu u Rimu, gdje, nakon doktorata iz teologije, pod vodstvom Bernharda Häringa, piše još jednu disertaciju i 1965. postiže diplomu “expertus in theologia morali”, koja je na KBF-u u Zagrebu nostrificirana kao “diploma doktorata teoloških znanosti u specijalizaciji moralne teologije”.
Po završetku rimskih studija M. Valković u domovini započinje svestranu profesorsku karijeru. Najprije predaje dogmatiku i povijest filozofije na Visokoj bogoslovnoj školi u Zadru (1964.-1965.), a nakon toga na istoj školi predaje moralnu teologiju i katehetiku (1965.-1966.). Kad su u Rijeci ponovno otvoreni Bogoslovno sjemenište i Visoka bogoslovna škola (1966.), ddr. M. Valković imenovan je profesorom moralne teologije na Visokoj bogoslovnoj školi i rektorom Bogoslovnog sjemeništa. Od 1968. profesor je moralne teologije i socijalnog nauka Crkve, a uz službu rektora bogoslovije, imenovan je i rektorom Visoke bogoslovne škole i obje službe obavlja do 1974. Nakom smrti dr. J. Kuničića (17. veljače 1974.) na poziv Vijeća Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, od ljetnog semestra 1973./1974. preuzima službu profesora na Katedri moralne teologije. Predavačem na Fakultetu imenovan je 2. ožujka 1974., sveučilišnim docentom 17. prosinca 1974., pročelnikom Katedre moralne teologije 7. siječnja 1975., a dekretom velikog kancelara od 17. prosinca 1992. postaje redovitim profesorom KBF-a Sveučilišta u Zagrebu. Uz predavanja iz moralne teologije i katoličkoga socijalnog nauka, od akad. god. 1975./1976. do kraja akad. god. 1985./1986., M. Valković predaje moralnu teologiju i na Institutu za teološku kulturu laika pri KBF-u, a od akad. god. 1985./1986. do 1990./1991. na spomenutom institutu predaje katolički socijalni nauk. Više godina bio je član Financijske komisije Fakulteta, prodekan za 1993./1994. akad. god. i član uredništva Bogoslovske smotre do kraja života. Umirovljen je 30. rujna 1997., ali i nakon toga kao honorarni nastavnik održava predavanja u pastoralnoj godini i na poslijediplomskom studiju KBF-a. Umro je u Zagrebu 3. prosinca 2000. u sedamdeset četvrtoj godini života.
Osim predavanja i službi koje je obnašao na KBF-u, ddr. Valković bio je član Vijeća BKJ od njegova osnutka do 1989., kada se zahvalio na toj službi, ali poslije prihvaća da ponovno bude član HBK-a. Bio je član Vijeća BKJ za kler. Bio je član Teološkog društva “Kršćanska sadašnjost”, Međunarodnoga interkonfesionalnog društva “Societas ethica”, član Europskoga teološkog društva, član radne zajednice austrijskih socijalnih etičara, udruženja “Johannes Messner – Gesellschaft “ i “Europa-Forum. Održao je brojna stručna predavanja svećenicima u domovini i u inozemstvu, teolozima, liječnicima i drugim intelektualcima, studentima i bračnim parovima, redovnicima i redovnicama. Sudjelovao je na mnogim kongresima i znanstvenim skupovima u domovini i u inozemstvu, dao je velik doprinos permanentnom obrazovanju mladih svećenika i teologa Zagrebačke nadbiskupije. Bio je profesor na teološkim fakultetima u Beču, Grazu i Mainzu.
Već i letimičan pogled na opsežan spisateljski opus ddr. Marijana Valkovića pokazuje da je riječ o teologu moralistu i socijalnom etičaru, koji temeljito, stručno i jasno govori i piše o mnogim temama. Objavio je šezdesetak znanstvenih članaka u Bogoslovskoj smotri, Croatica christiana periodica, Obnovljenom životu, Crkvi u svijetu, Katehezi, Svescima, Riječkom teološkom časopisu. Sa sedamdesetak popularnih priloga javlja se u Glasu Koncila, Kani, Istarskoj Danici i u Danici. Objavio je stotinjak recenzija i dao petnaestak intervjua. Nakon demokratskih promjena u Hrvatskoj (1990.) ddr. Valković objavljuje članke sa socijalnom tematikom i u profanim časopisima, kao što su Revija za socijalnu politiku, Politička misao, Socijalna ekologija i dr. Uz nekoliko radova objavljenih na stranim jezicima, profesor Valković je uredio, redigirao, dopunio ili dijelom preveo nekoliko knjiga, od kojih su dvije ostavile duboke tragove u hrvatskoj znanstvenoj javnosti: prva dva sveska Häringova priručnika moralne teologije Kristov zakon i treći svezak priručnika moralne teologije za svećenike i laike Slobodni i vjerni u Kristu te Socijalni dokumenti Crkve. Sto godina katoličkog socijalnog nauka. To su djela na čijim je prijevodima, dopunama i pripremama za tisak radilo više autora, a glavni nositelj programa bio je prof. M. Valković.
Na Katedri moralne teologije kao predavači sada djeluju dr. Marijan Biškup, dr. Stjepan Baloban, dr. Tonči Matulić i dr. Jakov Mamić.
Na prijedlog Vijeća KBF i dekreta nadbiskupa Franje Kuharića, velikoga kancelara Fakulteta, od 1973. kao predavač na Katedri moralne teologije djeluje MARIJAN BIŠKUP, redoviti profesor i pročelnik Katedre moralne teologije.
Rođen je 23. kolovoza 1939. u Završju, općina Novi Marof. Od 1946. do 1950. pohađa osnovnu školu u Radovanu; prva tri razreda gimnazije pohađa u Varaždinu od 1950. do 1953., a od 1953. do 1957. u Dominikanskoj klasičnoj gimnaziji u Bolu na Braču. Od 1958. do 1963. studira filozofiju i teologiju na Visokoj dominikanskoj bogoslovnoj školi u Dubrovniku, a od 1959. do 1961. služi vojni rok. Od 1963. do 1966. nastavlja studij teologije na KBF-u u Zagrebu, gdje 1969. stječe naslov magistra teologije. Za svećenika je zaređen 1965. U Rimu od 1969. nastavlja specijalni studij teologije: 1971. na “Anselmianumu” postiže magisterij iz liturgike, 1973. na Sveučilištu sv. Tome (Angelicum) postiže doktorat iz teologije, a 1975. na “Alfonsianumu” postiže diplomu iz specijalizacije u moralnoj teologiji.
Moralnu teologiju predaje na KBF-u neprekidno od 1973. a od 1977. i Katehetskom institutu; “Ljudska prava” predaje od 1991. na istom fakultetu. Asistentom pri Katedri moralne teologije imenovan je 18. svibnja 1973. Habilitirao je 1979. i postao naslovnim docentom; sveučilišnim docentom postaje 1990., izvanrednim profesorom 1997., a redovitim sveučilišnim profesorom 12. rujna 2000.; reizbor u trajno zvanje učinjen je 12. rujna 2005. Od 1998. do 2001. obnaša službu prodekana KBF-a za nastavu; na službu obnašatelja pročelnika Katedre moralne teologije imenovan je 15. listopada 1998.; pročelnikom Katedre za moralnu teologiju izabran je 26. ožujka 1999. i ponovno 18. ožujka 2005. godine.
Nositelj je poslijediplomskoga specijalističkog studija na Katedri moralne teologije na KBF-u u Zagrebu. U znanstvenom projektu KBF-a Sveučilišta u Zagrebu “Srednjovjekovna baština u Hrvata” voditelj je teme “Martin iz Zadra”. Nositelj je kolegija “Posebna moralna teologija” na KBF-u i kolegija “Posebna moralna teologija II” na Katehetskom institutu. Član je Etičkog povjerenstva Klinike SUVAG u Zagrebu.
Dekretom zagrebačkoga nadbiskupa mons. Franje Kuharića od 14. svibnja 1979. imenovan je prosinodalnim sucem na Prvomolbenome ženidbenom sudu za Zagrebačku nadbiskupiju. Nakon prestanka rada Prvomolbenoga suda u Zagrebu, a osnivanjem Međubiskupijskoga suda prvoga stupnja u Zagrebu, dekretom zagrebačkog nadbiskupa mons. Josipa Bozanića, moderatora spomenutoga suda, od 9. veljače 2000. imenovan je sucem Međubiskupijskoga suda prvoga stupnja u Zagrebu. Tu služba obnaša i sada.
Autor je brojnih članaka, priloga i prikaza i prijevoda s područja moralne teologije i povijesti teološke misli kod nas, ukupno 219 bibliografskih jedinica (savjest, epikeja, eutanazija, ekologija, odnos etike i umjetnosti, prilog hrvatskih dominikanaca razvoju mariologije kod nas, pučka pobožnost, doprinos hrvatskih dominikanaca teološkoj misli u općoj Crkvi: Pavao Dalmatinac, Martin iz Zadra, Augustin Kažotić, Klement Ranjina, Albert Dujam Gliričić i dr.).
Od bibliografskih jedinica pojedinačno nabrajamo samostalna djela ili knjige kod kojih je sudjelovao u pripremi i objavljivanju: M. Biškup, Influsso della liturgia di San Pietro sui documenti glagolitici,Pars dissertationis ad lauream, Roma, 1976.; A. Krchnak-F. Šanjek –M. Biškup, Magistri Joannis /Stojković/ de Ragusio, “Tractatus de Ecclesia” , ed. princeps, Zagreb, 1983.; M. Biškup, Il beato Agostino Kažotić (Trau in Dalmazia 1260, Lucera 1323), Životopis, Lucera (Italija), 1985. i 1995.; M. Biškup – F. Šanjek, Blaženi Augustin Kažotić (o. 1250.-1323.). Životopis, Zagreb 1994; M. Biškup,Bogoslovne kreposti u djelima Klementa Ranjine Zagreb, 2000., 121 str; M. Biškup, Blaženi Augustin Kažotić, Zagreb, 2002.; sudjelovao je u objavljivanju prijevoda Las Casasova Kratkog izvješća o uništenju Indijâ (1983.); priredio dodatnu bibliografiju za B. Häringov Kristov zakon (1986.) i Sto godina katoličkog socijalnog nauka (1991.). Bio je redaktor tema iz moralne teologije i liturgikeOpćega religijskog leksikona u izdanju HLZ “Miroslav Krleža” u Zagrebu (2002.). Član je uredništva časopisa Croatica christiana periodica, u kojem ima stalnu rubriku “Primljene publikacije” i glavni je urednik glasila “Blaženi Augustin Kažotić”. Izlaganjima je sudjelovao na brojnim domaćim i inozemnim znanstvenim skupovima. Aktivni je član nekoliko znanstvenih ustanova u domovini i u inozemstvu: “Kršćanska sadašnjost” (Zagreb), Hrvatski mariološki institut (Zagreb), Associazione teologica italiana per lo studio della morale (ATISM, Rim), Association des théologiens pour l’étude de la Morale (ATEM, Paris), Pontificia Academia Mariana Internationalis (PAMI, Rim).