Katolička je Crkva od samih svojih početaka prepoznala važnost studija filozofije za teologiju. Poradi toga, za katoličke teologinje i teologe kao i za studentice i studente teološko–religijskih znanosti studij glavnih filozofijskih disciplina pretpostavka je studija teologije. Takvom shvaćanju filozofije prethodi duga (počesto i burna) povijest dviju disciplina.

Pogled u povijest nam nedvojbeno svjedoči da su filozofija i kršćanska teologija nerazdruživo povezane. To postaje očito već pri pogledu na prva stoljeća kršćanstva. Čuveni je evangelički teolog Wolfhart Pannenberg rekao da „bez temeljnog poznavanja filozofije nije moguće razumjeti kršćanski nauk u njegovom povijesnom obličju“. Taj uvid osobito vrijedi za katoličku teologiju koja je oduvijek studij filozofije razumjela ne samo kao pretpostavku već i kao integralni dio cjelovitog teološkog studija. Iz toga proizlazi da pitanje o značenju filozofije za teologiju počinje već s rođenjem teologije kao sustavnog učenja. Ipak, odnos dviju disciplina nikako nije jednostavan. U Crkvi prvih stoljeća bilo je počesto oprečnih shvaćanja o ulozi filozofije u kršćanskom naviještanju. To se na osobit način očitovalo u oprečnim stavovima Tertulijana s jedne, i Klementa Aleksandrijskog s druge strane. Dok je Tertulijan eksplicitno odbacivao bilo kakav utjecaj „poganske“ filozofije u teologiju („Što ima Atena s Jeruzalemom?“), Klement Aleksandrijski je grčku filozofiju, osobito Platonovu, vidio kao „korisno oruđe u rukama vještih kršćanskih mislitelja“. Za njega je filozofija bila svojevrsna „priprema“ za istine kršćanstva; štoviše, bila je „učiteljica“ koja je „helenski um“ dovela Kristu. Dugoročno, Klementova je struja postupno prevladala što je dovelo do pozitivnog usvajanja grčke filozofije (onih njezinih teza koje nisu bile u suprotnosti s kršćanskim učenjem) – i kršćanska je teologija rođena. S pravom se može reći kako se o teologiji kao disciplini u punome smislu može govoriti tek nakon susreta kršćanske kerigme s grčkom filozofijom. Riječ je o jednom od najvažnijih trenutaka u povijesti zapadne misli. Većina je crkvenih otaca prigrlila grčku filozofsku misao kao „oruđe“ kojim će poruku kršćanstva učiniti jasnijom grčkim adresatima. Tu počinje zajednička povijest dviju disciplina.
U prvim stoljećima kršćanstva (razdoblju patristike) još nije bilo strogog razdvajanja filozofije i teologije. U to je vrijeme svekoliko kršćansko filozofiranje i teologiziranje bilo pod utjecajem Platona i platonističko-neoplatonističke tradicije, što se na najizvrsniji način može vidjeti u misli svetoga Augustina koji i samo kršćanstvo razumije kao „istinitu filozofiju“.

U 12. i osobito 13. stoljeću Platonovo naslijeđe polako pada u drugi plan, što je uzrokovano temeljitom recepcijom Aristotelovih spisa koji postaje naprosto „Filozof“ i trajno nadahnuće onima koji filozofiraju iz kršćanske (osobito katoličke) perspektive. To je razdoblje skolastike, odnosno skolastičke filozofije i teologije koja do današnjeg dana nadahnjuje Katoličku Crkvu. Ovdje nalazimo najblistavije umove katoličke misli uopće, poput Anselma Canterburyskog, Bonaventure, Dunsa Škota i najznačajnijeg srednjovjekovnog filozofa uopće – sv. Tomu Akvinskog. Toma Akvinski na najizvrsniji način objedinjuje duh kršćanske filozofije: on je na veličanstven način sintetizirao onodobno filozofijsko i drugo znanje i kršćansku vjeru. Pokazao je da vjera i um nisu u sukobu, nego u skladnom odnosu. Pritom se najviše nadahnuo Aristotelovom filozofijom koju je smatrao najprimjerenijom kršćanskoj poruci te izveo grandiozni filozofijsko-teologijski sustav koji je za Katoličku Crkvu trajno nadahnuće. Takva filozofija, koja se predavala u okrilju skolastičke tradicije (osobito one sv. Tome Akvinskoga), i koja je predstavljala propedeutički (ali uvijek sastavni) dio studija teologije, imala je zadaću proširiti i produbiti znanje ne samo o perenijalnim filozofijskim pitanjima, nego i temeljnim pitanjima čovjeka samoga. Tako je ostalo do danas.      

Tomina je filozofija bila trajno nadahnuće i u novome vijeku i modernom dobu, kada su filozofi poput Descartesa, Kanta i Hegela bili nemali izazov crkvenoj misli. Na to je ukazalo i crkveno učiteljstvo dokumentom Leona XIII. „Aeterni Patris“ iz 1879. godine u kojem se naglašava trajno značenje Tomine misli i daje značajne poticaje obnovi i propagiranju tomističke filozofije. Taj poziv na obnovu tomističkog mišljenja potaknuo je pokret poznat kao „neoskolastika“. Smatralo se kako jedino povratak izvornoj Tominoj misli može omogućiti plodonosan dijalog s različitim modernim i suvremenim duhovnim gibanjima u filozofiji i različitim znanostima, ali (što je još važnije) i temeljitijoj obrani istina kršćanske vjere koje su mnogi onodobni filozofijski sustavi stavili pod znak pitanja. Toma je proglašen prvakom i učiteljem koji „sjaji neponovljivim sjajem“. „Neoskolastiku“ je, osobito u njezinoj „tomističkoj“ inačici, zdušno prihvatila cijela Katolička Crkva i ona je do danas najzastupljeniji filozofijski pravac na katoličkim teološkim učilištima. I na našem je fakultetu, još od vremena njegova osnutka, neoskolastika bila jedan od temeljnih modusa filozofiranja.
Valja također reći kako su brojni profesori koji su djelovali na Katedri filozofije Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu bili značajni „neoskolastički“ mislitelji i to ne samo u hrvatskim političkim i kulturnim okvirima.

Istaknuti nastavnici

– Josip Stadler (Slavonski Brod, 24. siječnja 1843. – Sarajevo, 8. prosinca 1918.). Prvi nositelj Katedre filozofije na KBF-u, temeljiti promotor tomističke filozofije u Hrvata.
– Antun Bauer (Breznica kod Bisaga, 11. veljače 1856. – Zagreb, 7. prosinca 1937.). Bio je i zagrebački nadbiskup, pisac sveučilišnih udžbenika iz „Naravne teologije“ i „Ontologije“ kojima je znatno pridonio artikuliranju hrvatske filozofijske terminologije.
– Fran Barac (Šemovci kod Đurđevca, 26. kolovoza 1872.- Zagreb, 20. rujna 1940.). Osobito se bavio apologetskom problematikom.

– Stjepan Zimmermann (Virovitica, 24. prosinca 1884. – Zagreb, 13. travnja 1963.). Jedan  je od najplodnijih hrvatskih filozofijskih pisaca uopće, poznat kao jedan od boljih onovremenih naših poznavatelja Kantove filozofije, a koji je osobito ostavio traga na području spoznajne teorije i filozofije religije.
– Wilhelm (Vilim) Keilbach (Banatski Despotovac, 10. rujna 1908. – München, 25. listopada 1982.). Bio je dekan u turbulentnim vremenima kada je KBF isključen sa Sveučilišta, a, osobito nakon odlaska u inozemstvo (Austriju i Njemačku), profilirao se kao jedan od pionira europske psihologije religije.
– Ivan Kozelj (Olševek kod Kranja, Republika Slovenija, 25. lipnja 1896. – Zagreb, 17. lipnja 1982.). Osobito se bavio racionalnom psihologijom.

– Vjekoslav Bajsić (Čakovec, 11. veljače 1924. – Zagreb, 20. svibnja 1994.). Osobito nadaren filozof, promovirao je dijalog između religije i znanosti.

– Josip Ćurić (Travnik, Republika Bosna i Hercegovina, 1. siječnja 1926. –  Zagreb, 31. srpnja 2012.). Bavio se graničnim pitanjima filozofije i teologije, osobito tematizirajući pitanje „čina vjere“.

Iako je tradicija neoskolastike još uvijek živa, danas se na katoličkim učilištima, proučavaju i drugi filozofijski pravci poput fenomenologije, hermeneutike, analitičke filozofije i drugih. Tome je pridonio osobito drugi za filozofiju značajan dokument, enciklika „Fides et Ratio“ iz 1998. godine pape Ivana Pavla II. Papa u enciklici i dalje ističe važnost misli sv. Tome, no također naglašava kako ne postoji neka službena „crkvena filozofija“ jer vjera sâma nije filozofija. Time bivaju otvorena vrata Crkvi za još temeljitiji dijalog sa suvremenim svijetom i novim filozofijama i svjetonazorima. Tematiziranje suvremenih filozofijskih problema (iz tradicije kršćanstvu bliske filozofije) može, prema Papi, „mnogo pridonijeti razjašnjenju odnosa istine i života, događaja i doktrinarne istine, a osobito objašnjenju odnosa između transcendentne istine i ljudski razumljivog jezika“.

Sve dosad navedeno pokazuje da je filozofija integralni i nezaobilazni dio studija katoličke teologije. Poradi toga, studentice i studenti filozofsko-teološkog i studija teološko–religijskih znanosti također slušaju većinu glavnih filozofijskih disciplina kao preduvjet za dublje razumijevanje teologijskih kolegija ali i kao „alat“ autentičnijeg dijaloga sa suvremenošću.