Pojmovi «dogma» i «dogmatika» (grč. dogma = mnijenje, mišljenje; zaključak; dokein = misliti; slutiti; držati/činiti se da je dobro; vjerovati) u posljednjih nekoliko stoljeća baš i nisu previše popularni. Razlog tomu vjerojatno je rašireno, ali i krivo, mišljenje da dogma označava nekritičku i nemotiviranu sigurnost, odnosno da je dogma «mnijenje koje se bez kritičkog provjeravanja i bez dokaza usvaja kao sigurno», kako se čita u Klaićevu rječniku. Tako se, od Kanta naovamo, širilo mišljenje kako je dogma nešto negativno, nešto skučeno i strogo određeno, nešto što sužava horizonte i nameće se čovjeku «izvana».

No, je li to baš tako? Što bi se, primjerice, pomislilo o tvrdnji da je svaki čovjek «dogmatičar»? Naime, temeljne datosti ljudskoga života, kao i svakodnevna ljudska djelovanja, zapravo su «dogmatske» naravi, a ne tek «hipotetičke». Primjerice, biti rođen, živjeti, razmišljati, umrijeti… ne može se samo «hipotetski»; disati, jesti i piti, spavati i mnogim drugim životnim datostima – nema alternative! Sve to svakoga čovjeka čini na neki način «dogmatičarom».

Ako ozbiljno uzimamo u obzir ovu «životnu dogmatiku», morat ćemo bez sumnje pobrinuti se i pronaći u životu nešto, po sebi «dogmatično», što će biti temelj i oslonac našega življenja i što će usmjeravati naš život. A to ne mogu uvijek biti «hipoteze» i «eksperimenti». Primjerice, nećemo nekome reći: «Čovjekovo dostojanstvo vjerojatno je nepovredivo, ovisi o okolnostima», ili dragoj osobi: «Moguće je, ili čak vjerojatno, da te volim; sigurno je da te ponekad volim, ali ponekad …, ovisi…». Neke naše ideje i temeljne odluke po naravi su «dogmatske» i održavaju, usmjeravaju i ispunjavaju naš život.

Što je «dogmatsko» u dogmatici? Na «životnu dogmatiku» nadovezuje se i dogmatika vjere. Ona utemeljuje vjeru, koja pak sa svoje strane želi biti oslonac i pomoć čovjekovu životu. Vjera može poduprijeti čovjekov život, jer je ona odgovor Božjoj odluci da priđe čovjeku, da mu život ispuni smislom, da uvede čovjeka u zajedništvo sa sobom. Ta Božja odluka najjasnije je vidljiva u događaju Isusa Krista: u njegovu životu, smrti i uskrsnuću. Ova Božja odluka nije hipotetska nego je stvarna, kao što je stvaran Isus iz Nazareta, Krist. Jednako tako, čovjekov odgovor na Božju odluku (tj. vjera) ne može biti hipotetski, nego stvaran; inače se vlastiti život ne shvaća ozbiljno. Pri tome, čovjekov odgovor je slobodan čin, kao što je slobodna i Božja odluka za čovjeka.

Upravo iz Božje odluke za čovjeka i iz čovjekove odluke/odgovora za Boga proizlazi ono što je «dogmatsko» u dogmatici: govor o konačnim odlukama vjere i u vjeri. Prema tome, u kršćanskoj vjeri i teologiji dogmom se smatra objavljena istina koju je Crkva primila, odnosno to je izričaj kojem je predmet vjera (fides divina et catholica), a koji Crkva izričito redovnim učiteljstvom, ili nekom papinskom odlukom ili saborskom definicijom navješćuje kao od Boga objavljenu i u koju jednodušno i trajno vjeruje Božji narod. Kao takav, dogmatski izričaj obvezuje svakog vjernika. «Dogmatska» dimenzija vjere znak je čovjekove slobode, u onoj mjeri u kojoj se odlučuje za Boga. Prema tome, dogme su istinito naučavanje i vjerovanje; rođene su u suprotstavljanjima, dvojbama, zabludama, kako bi vjernike oslobodile od zastranjenja i krivovjerja. Kao pravorijek Crkve, dogme navješćuju otajstva i štite ih od proizvoljnih tumačenja.

Dogmatska teologija promišlja o sadržajima crkvene vjere, ali ne govori autoritarnom prepotencijom nego naučava o konačnoj Božjoj odluci za čovjeka i o odgovoru vjere na tu odluku. Ti odgovori nalaze svoj izričaj u učiteljskim definicijama vjere. Prema tome, nema dogmatike bez žive vjere, i po tome se ona razlikuje od bilo koje analize kršćanske vjere, koje pružaju pojedine znanosti o religiji. To ipak ne znači da dogmatika nije znanost; dapače! Ona jest znanost jer, između ostaloga, pokazuje i utemeljuje razumnost i opravdanost nekih odluka, odnosno sadržaja vjere.

Osnovna zadaća dogmatske teologije sastoji se u cjelovitom izlaganju kršćanske vjere na temelju znanstvenih kriterija, metodološki prikladno i svojstveno teološkom istraživanju. Cilj je, pak, dogmatske teologije da približnost i sigurnost u govoru o Bogu, o otajstvima i stvarnostima vjere bude što je moguće veća. Proučavanje dogmatske teologije obično se sastoji od dva glavna dijela, „pozitivnog“ i „sustavnog“ (spekulativnog). „Pozitivni“ dio uključuje biblijski, otački i povijesno-dogmatski prikaz određene teme, dok se u spekulativnom dijelu, prvo prema svojevrsnom „arhitektonskom principu“, obrađuje neka središnja istina kršćanske vjere kao istina oko koje i iz koje se razvijaju sve ostale; potom se, u skladu s hermeneutičkim principom kao sredstvom preuzetim iz filozofije ili iz kulture općenito, nastoji kršćansku istinu tumačiti suvremenom čovjeku razumljivim jezikom. Naime, zadaća je teologa pozorno slušati, razlučivati i tumačiti izražaje našega doba, i znati ih prosuditi u svjetlu Riječi Božje, kako bi ljudi što bolje shvatili objavljenu istinu, kako bi ona bila razumljivija, i kako bi ju se predstavilo na odgovarajući način. O tome je govorio i papa Franjo članovima Međunarodnoga teološkog povjerenstva u prigodi njihove opće skupštine početkom prosinca 2013. godine.

Proučavanje dogmatske teologije podijeljeno je u različite traktate kao što su: teološka gnoseologija i uvod u dogmatsku teologiju, nauk o Bogu i o trinitarnom otajstvu, kristologija-soteriologija, teološka antropologija (koja danas obično obuhvaća teme protologije, antropologije, teologije milosti, eshatologije), mariologija, ekleziologija, sakramentalna teologija, itd.

Sasvim je normalno promišljati o temeljima vlastite vjere, o odnosima (Bog-čovjek; čovjek-Bog) koji obilježavaju tu vjeru i povjerenje u Boga. Uostalom, vjera bez promišljanja je slijepa; vjerovati «naslijepo» ne smije biti obilježje ljudskog vjerovanja. Iz toga proizlazi da je dogmatska teologija, kao promišljanje o životnom odnosu čovjeka s Bogom i čovjekove vjere u Boga, izraz potpune «ljudskosti» vjere. U tom smislu dogme nisu kavez misaonosti i istinitosti, nego otvoren prozor s kojega se otvaraju novi vidici sve do transcendentnih obzorja, gdje se susreće božansko i ljudsko u otajstvenoj jedincatosti.