Pastoralna teologija je trajno okrenuta konkretnome čovjeku i konkretnome društvu. Ona je spiritus movens za mijenjanje postojeće pastoralne zbilje-stanja (Ist-Zustand) u bolje, ili kakvo bi bilo poželjno pastoralno stanje (Soll-Zustand).
Važnost discipline i djelatnost Katedre
Definicija pastoralne teologije
Pastoralna teologija je teološka znanost, koja znanstveno-teološki reflektira sadašnju i buduću crkvenu i društvenu praksu vjere i to: analitički, kritički i normativno (Hans Schilling).
Kratka povijest pastoralne teologije
Pastoralna teologija odnosno praktična teologija kao teološka disciplina implicite stara je koliko je staro i kršćanstvo odnosno povijesna Kristova Crkva, a explicite kao samostalna teološka disciplina postoji od 1774. godine, kada je, zaslugom Franz S. Rautenstraucha, kao samostalna teološka disciplina uvrštena u teološki studij na Teološkom fakultetu bečkog sveučilišta. Prije toga pojam pastoralna teologija kao theologia pastoralis spominje se već u 16. vijeku.
Pastoralna teologija uvijek komplementarno objedinjuje teološku teoriju (theologia pastoralis) i crkvenu praksu (praxis pastoralis) od Isusovog vremena i prve Crkve sve do današnjih dana. S pravom se može reći da je, uz ostale atribute i stvarnosti, sam Isus iz Nazareta bio prvi pastoralni teoretičar i pastoralac per se, te jedinstven i neponovljivi dušobrižnik, koji je mjerodavan i za sadašnju teološku teoriju i crkvenu praksu. Na sveučilištima širom svijeta, doduše ne postoji katedra praktične teologije, već samo katedra pastoralne teologije. No, od Antona Grafa (od 1848.), preko Karl Rahnera (od 1964.) sve do današnjih dana profilirale su se sintagme: pastoralna teologija i praktična teologija. Štoviše, na njemačkom govornom području praktična teologija uzima se kao sinonim za pastoralnu teologiju. Ipak praktična teologijaje širi pojam, jer obuhvaća katehetiku i liturgiku, a prema nekim autorima i crkveno pravo. Na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu liturgika je do 1937. a katehetika do 1996. bila u sastavu katedre pastoralne teologije.
U Hrvatskoj Katedra i znanstvena teološka disciplina pastoralna teologija (odsada PT) već je i u sastava Katoličkoga bogoslovnog fakulteta modernog Sveučilišta u Zagrebu 1874. godine. Prvi cjeloviti tiskani udžbenik PT u dva sveska s naslovom Katoličko pastirsko bogoslovje objavljuje Martin Štiglić, prof. pastoralne teologije na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu godine 1886. i 1887. Prije njega Jeronim Andrić, prof. pastoralne teologije na filozofsko-teološkom studiju u Đakovu 1862. objavio je kamenotiskom Bogoslovje pastirsko. U 20. vijeku svoje pastoralne udžbenike na hrvatskom objavljuju profesori: Dragutin Kniewald i Ivan Škreblin (u Zagrebu), Živan Bezić (u Splitu). Sadašnji stariji naraštaj pastoralnih teologa u Hrvatskoj (Pero Aračić, Josip Baloban, Josip Ćorić, Stipe Nimac, Juraj Batelja, Milan Šimunović) ne pišu klasične pastoralne udžbenike po primjeru svojih kolega-prethodnika, ali zato objavljuju mnoge knjige, studije i članke, koji tematiziraju u užem i širem smislu pastoralno-teološku i sličnu problematiku. Tim smjerom, zasada, ide i mlađi naraštaj pastoralnih teologa (Josip Šimunović, Ivo Džinić, Alojz Čondić, Nikola Vranješ, Veronika Reljac).
Za PT pretkoncilskog tipa bilo je karakteristično da je ona spremala bogoslova/svećenika za njegovo kasnije pastoralno djelovanje na župi, spremajući ga za župnika, te za njegovu učiteljsku-svećeničku-pastirsku službu. Poslije Drugoga vatikanskog koncila ona nadilazi to suženje, te kao znanstveno teološka grana koncipira se kao ona koja sprema dušobrižnika u užem, širem i najširem smislu (klerici, teolozi laici i svi kršteni). Ona se sada, uz fokusiranje na župu-župnu zajednicu, usredotočuje na cijelu povijesnu Kristovu Crkvu, na brak i obitelj, na duhovna zvanja, na crkvene pokrete, na socijalni pastoral itd. Dok je do Drugoga vatikanskog koncila PT interdisciplinarno u pravilu surađivala samo s teološkim znanostima (osim, dijelom s pedagogijom, psihologijom i medicinom), dotle poslije Drugoga vatikanskog koncila PT surađuje s neteološkim znanostima, prije svega, humanističkog i društvenog područja. PT nije neki izdvojeni, već sastavni i integrirajući dio teologije, Crkve, društva i znanosti uopće.
Kao teološka znanost PT ima svoj materijalni i svoj formalni objekt. Materijalni objekt obuhvaća cjelokupni život i svekoliko djelovanje Crkve (uključujući hijerarhiju i sav narod Božji). Formalni objekt PT -a što je ujedno i differentio specifica pastoralne i praktične teologije je Crkva u sadašnjoj povijesnoj situaciji, koju PT mora studirati, analizirati i reflektirati (K. Rahner). Dakako, da PT se bavi i društvenom situacijom u kojoj Crkva živi i djeluje.
Metoda pastoralne teologije
Metoda pastoralne teologije odnosi se na teološku teoriju i na praksu vjere –kako unutar crkvene tako i unutar društvene stvarnosti/situacije. Sastoji se od triju koraka: analize postojeće situacije,kritičke prosudbe te situacije i davanja normativnih smjernica za osobnu i crkvenu vjerničku praksu. Ta metoda korespondira s tri koraka poznata i u socijalnom nauku Crkve (papa Ivan XXIII.- enciklika Mater et magistra) poznata kao vidjeti-prosuditi-djelovati (Sehen-Urteilen-Handeln). PT se služi s dva postupka, naime deduktivnim i induktivnim postupkom. Deduktivni postupak provodi kada polazi od Evanđelja (Svetog Pisma), tradicije i Crkvenog učiteljstva, a induktivni postupakprovodi polazeći od povijesne situacije konkretne Kristove Crkve, odnosno od crkvene prakse, i od trenutne društvene situacije.
Pozicioniranost pastoralne teologije
PT je trajno okrenuta konkretnome čovjeku i konkretnome društvu. Ona je spiritus movens za mijenjanje postojeće pastoralne zbilje-stanja (Ist-Zustand) u bolje, ili kakvo bi bilo poželjno pastoralno stanje (Soll-Zustand). Unutar vlastitog Fakulteta, zbog svoje korelacije prema drugim teološkim disciplinama, pozvana je na interdisciplinarnost, a na razini sveučilišta i društva na multidisciplinarnost. PT, nakon pažljivog i trajnog znanstveno-metodološkog egzaktnog proučavanja, posreduje između Crkvenog Učiteljstva i konkretnog čovjeka koji živi i djeluje unutar konkretne crkvene prakse i konkretnog društva.
Zadaće pastoralne teologije
- Tumačiti i poticati pitanja pastoralnih službi, te u smislu vjere i u svjetlu Objave oblikovati pravodobne odgovore, ali i nuditi određene pastoralne modele djelovanja.
- Ukazivati na ono što je u Crkvenome Učiteljstvu i u crkvenoj praksi bitno i nepromjenjivo, a što je povijesno promjenjivo i dokidljivo.
- Ukazivati na kompleksnu složenost osobnih i društvenih uvjetovanosti koje prate suvremenog čovjeka, uključivo i čovjekovu prirodnu ranjivost (grješnost) na temelju koje dolazi do raskoraka između evanđeoskog ideala i konkretno življenog kršćanstva.
- Permanentno omogućavati i podržavati dijalog između Crkve, odnosno dušobrižnika i konkretnog čovjeka. Čovjek Crkve prvi započinje, a nikada prvi ne prekida taj dijalog.
-
Omogućavati i promicati učinkovitiju komunikaciju između teološke teorije – poklada vjere i crkvene prakse i konkretnoga čovjeka današnjice.
Ciljevi pastoralne teologije
U svojoj teološkoj teoriji PT:
– budi i promiče sposobnost pastoralno-teološkog reflektiranja stvarnosti cjelokupne Crkve i konkretnog društva svake povijesne epohe.
– govori o suvremenom dušobrižniku i o pastoralu župne zajednice, ali i drugih vjerničkih zajednica.
– uz temeljna pastoralno-teološka pitanja reflektira pitanje sakramenata, pastorala braka i obitelji, pastorala crkvenih pokreta, socijalnog pastorala, duhovnih zvanja itd.
– polazeći od empirijskih istraživanja omogućuje svojim naslovnicima teološko iščitavanje crkvene i društvene zbilje u kontekstu prepoznavanja znakova vremena.
Potreba pastoralne teologije
Potreba PT temelji se na nekoliko čimbenika: 1. PT samo na sebi svojstven način trajno omogućuje i podržava komunikaciju između teološke teorije i crkvene prakse; 2. PT neumorno i trajno podsjeća na evanđeosku i pastoralno-teološku mjerodavnost Isusa i Evanđelja, te prve Crkve za sadašnju teološku teoriju i konkretnu crkvenu praksu; 3. PT na poseban način zauzima se za permanentni dijalog između čovjeka i Crkve i to u zgodno i nezgodno vrijeme; 4. PT trajno je otvorena za pastoralno susretanje s onima unutar povijesne Kristove Crkve, kao i s onima izvan te Crkve; 5. PT u posljednjim desetljećima empirijskim istraživanjima propituje i kritički vrednuje sve ono što se događa u svezi vjere, crkvenosti i života kršćana unutar Crkve i unutar konkretnog društva, te na temelju toga daje određene pastoralne prijedloge i modele.
European Values Study (EVS) projekt
The European Values Study (EVS) –Europsko istraživanje vrednota– je međunarodni znanstvenoistraživački projekt koji su prije 30 godina inicirali prof. dr. Jan Kerkhofs s Katoličkog sveučilišta u Louvenu (Belgija) i prof. dr. Ruud de Moor s Tilburškog sveučilišta ( Nizozemska). Dosada su provedena četiri vala istraživanja (1981., 1990., 1999./2000. i 2008. godine). Hrvatska je sudjelovala u trećem i četvrtom valu. U EVS-2008 sudjelovalo je 47 europskih zemalja, koje ukupno čine 800.000.000 ljudi u Europi: unutar Europske unije i izvan nje. Hrvatska se u taj ambiciozni projekt uključila preko Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Voditelj toga Projekta za Hrvatsku je prof. dr. sc. Josip Baloban od 1999. godine. Taj međunarodni Projekt od samog početka financira Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa RH-e.
Po svojoj osnovnoj koncepciji EVS se fokusira na temeljne vrednote u veoma važnim sferama čovjekovog osobnog, obiteljskog i društvenog života. Sukladno tome istražuju se religija i moral, društvo i politika, brak i obitelj, uloga spolova, rad i slobodno vrijeme, prijatelji, seksualnost, solidarnost i edukacija. Taj Projekt je model interdisciplinarne suradnje znanstvenika iz humanističko-društvenog područja Sveučilišta u Zagrebu, ali i šire (teologa, sociologa, politologa i psihologa). Tim Projektom KBF daje svoj vrijedan doprinos katoličkoj Crkvi i cjelokupnom društvu u Hrvatskoj u bistrenju i učvršćivanju temeljnih čovjekovih vrednota. Istodobno daje doprinos novoj evangelizaciji u povijesnom kontekstu koji je u trajnoj transformaciji. U tom povijesnom kontekstu sve više se nazire rascjep između Evanđelja i moderne kulture i postupno se pretvara u dramu vremena u kojem živimo.
Dosada su istraživači na tom Projektu objavili 2005. studiju na hrvatskom i engleskom jeziku; 2000. tematski broj Bogoslovske smotre, 2010. ponovno tematski broj Bogoslovske smotre i radove u Društvenim istraživanjima. Osim toga, istraživači svoje radove o EVS rezultatima objavljuju na hrvatskom, engleskom i njemačkom jeziku u različitim časopisima i zbornicima.
Kolegiji
Kabinet
