,

Gostujuće predavanje: prof. dr. dr. Pablo Sudar – Teološke linije u Južnoj Americi od vremena konkvistadora do poslije II. vatikanskog koncila

U četvrtak 29. studenoga 2018. na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu u dvorani I s početkom u 12:15 održano je gostujuće predavanje prof. dr. dr. Pabla Sudara, umirovljenog profesora Pontificia Universidad Católica Argentina, Santa Maria de los Buenos Aires, na temu: „Teološke linije u Južnoj Americi od vremena konkvistadora do poslije II. vatikanskog koncila“.

Nakon uvodnih pozdrava koje je u ime Fakulteta uputio prof. dr. sc. Mario Cifrak, gostujući predavač prof. dr. dr. Pablo Sudar započeo je predavanje prezentacijama o žrtvama, mučenicima i svjedocima vjere u Južnoj Americi. Potom je iznio neke aspekte utjecaja Crkve u Latinskoj Americi tijekom povijesti, ističući kako je Crkva uz pomoć misionara stoljećima aktivno radila na približavanju i pokušaju integracije dvaju kultura, europske i latinoameričke. Središnji dio predavanja problematizirao je teologiju oslobođenja koja se, kao jedno od poznatih teoloških usmjerenja XX. stoljeća, nakon II. vatikanskog koncila razvila u svoja tri klasična oblika ili linije. Prva je linija bila poznata po reduciranju eshatologije na povijesno-revolucionarno djelovanje te obilježena tada prilično raširenim marksističkim revolucionarnim i komunističkim idejama i pokretima, a kao njegov predstavnik može se izdvojiti Hugo Assmann. Druga linija je teologiju oslobođenja smještala unutar horizonta povijesnoga djelovanja, a njezini najznačajniji i najistaknutiji teolozi bili su Gustavo Gutiérrez i Leonardo Boff. Treća je linija teologiju oslobođenja promatrala unutar horizonta evangelizacije kulture, podržavalo ju je i promoviralo Vijeće biskupskih konferencija Latinske Amerike (CELAM) koje je još 1955. godine osnovao papa Pio XII., a danas je najraširenija linija teologije oslobođenja u Katoličkoj Crkvi. Govoreći o praktičnom i duhovnom životu vjernika u Južnoj Americi, profesor Sudar je istaknuo da sensus fidelium pokazuje i svjedoči o sensus fidei, odnosno da se sensus fidei očituje upravo u sensus fidelium. Potrebno je stoga, u skladu s naukom II. vatikanskog koncila, prepoznavati znakove vremena (signa tempora), neprestano ih analizirati, teološki vrednovati te se u njihovom ozračju i angažirati. Budući da u Južnoj Americi mnogo novca dolazi od droge, javlja se problem manipulacije onih koji nad time imaju moć jer ju ne koriste da razvijaju ljude nego da se ljudi međusobno zbog droge ubijaju. Crkva je pozvana živjeti i djelovati i u toj situaciji te u Južnu Ameriku donijeti oslobođenje.

U raspravi koja je nakon predavanja uslijedila i koju je moderirao prof. dr. sc. Mario Cifrak, prof. dr. sc. Anton Tamarut je skrenuo pozornost na problem sektaštva u kontekstu droge u Južnoj Americi. Prof. dr. dr. Pablo Sudar je ustvrdio kako su na prostorima Južne Amerike izuzetno rašireni primitivni oblici kulta, religije i religioznosti koji su preko Brazila došli iz Afrike, kao i mormoni koji su došli iz Sjedinjenih Američkih Država, a obje struje predstavljaju veliki izazov za Crkvu. Budući da sekte djeluju po načelu prisilnog pridobivanja novih članova i njihovog uvlačenja u svoje strukture, ne postoje nikakve mogućnosti za istinski dijalog. Iz navedenoga proizlazi potreba za većim i učinkovitijim angažmanom vjernika laika, osobito u politici, kako bi se, u skladu s načelima socijalnog nauka Crkve, radilo na dobrobit naroda u cjelini, a ne samo pojedinaca ili određenih grupacija. Nažalost, uloga laika u Crkvi u Južnoj Americi prilično je skromna i ograničena jer tamo još uvijek prevladava mentalitet zatvorenog klerikalizma koji se povlači u svoju sigurnost te na taj način zatvara u samoga sebe. Crkva treba biti otvorena prema svima i za sve, svi vjernici trebaju pronaći i imati svoje mjesto i ulogu u Crkvi, a ona treba tražiti otvoren, iskren, dobronamjeran i neprekinut dijalog sa svijetom u konkretnim okolnostima u kojima se nalazi. S obzirom na fenomen pučke pobožnosti u Južnoj Americi koja sa sobom nosi izvjesne poteškoće i opasnosti za življenje vjere zahvaljujući svojevrsnom rubnom mentalitetu tih pobožnosti na koje se osvrnuo profesor Tamarut, profesor Sudar je istaknuo kako pučka pobožnost u Južnoj Americi uglavnom nema veze sa Crkvom, njezinim naukom, njezinom liturgijom i njezinim sakramentima. Mnogi smatraju da su jako dobri vjernici i da su ispunili sve svoje obveze prema Crkvi ako, po običaju, jednom godišnje hodočaste u neko od nacionalnih svetišta te im sakramenti, naročito pokore i euharistije, nisu potrebni. Problem je i što, premda je Južna Amerika katolički kontinent, prema statistikama dolazi svega 1 svećenik na više od 50 000 stanovnika. Katehisti i vjeroučitelji u školama su uglavnom loši, pa djeca izuzetno slabo poznaju svoju vjeru. Osim toga, mitske predodžbe stoje u temelju kulture u Južnoj Americi što se očituje i u činjenici da se od nogometa čini idol. Uslijed procesa globalizacije događa se i sve veća polarizacija stanovništva pri čemu narod živi u siromaštvu i bijedi, a istovremeno se višemilijunski iznosi ulažu u gradnju nogometnih stadiona. Sve to utječe i na predodžbu Boga, a može se svesti na Augustinovu definiciju grijeha kao „aversio a Deo et conversio ad creaturam“.

Naposlijetku je profesor Sudar iznio i neka od osobnih iskustava i dojmova o papi Franji koji je, kao kardinal Bergoglio, bio Veliki kancelar Fakulteta na kojemu je on čak 40 godina predavao.