U utorak, 6. travnja 2021. godine na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu održan je jednodnevni Znanstveni simpozij „Žena iz Crkve za Crkvu“, u organizaciji Povjerenstva za Međunarodni teološki simpozij profesora filozofije i teologije kao Programskog i organizacijskog odbora ovogodišnjeg Simpozija Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Zbog aktualnih propisanih epidemioloških mjera, na Simpoziju su svi zainteresirani – osim fizičke prisutnosti predavačâ i profesorâ Fakulteta – mogli sudjelovati isključivo virtualnim priključivanjem na Microsoft Teams platformu uz prethodnu prijavu. Okolnosti su „novo normalnoga“ stoga dovele do veće zainteresiranosti, kako profesora i studenata područnoga studija teologije u Rijeci, tako i ostalih fakulteta, što potvrđuje brojka od 59 sudionika kombinirane prisutnosti.

Simpozij je započeo pozdravnim govorom i zahvalom dekana Katoličkoga bogoslovnog fakulteta, prof. dr. sc. Josipa Šimunovića, Programskom i organizacijskom odboru, kojemu se kao predsjednik pridružio novoimenovani prodekan za znanost, doc. dr. sc. Branko Murić. Dekan je naglasio kako je poticaj ovogodišnjoj temi Simpozija apostolsko pismo u obliku motuproprija – Spiritus Domini pape Franje (od 10. siječnja 2021. godine), kao reforma kan. 230, § 1 Zakonika kanonskoga prava iz 1983. godine o pristupanju žena službama lektorata i akolitata. Spomenutoj su problematici ranije doprinijeli i dokumenti II. vatikanskog koncila (Gaudium et Spes; Lumen Gentium; Sacrosanctum Concilium) te brojne enciklike papâ (Dignitatis Humanae; Ministeria Quaedam; Evangelii Nuntiandi; Evangelii Gaudium), ističući dostojanstvo i temeljnu jednakost žena i muškaraca te spremnost žena na suradnju i služenje Crkvi i društvu.

Na poseban su način ovogodišnji predavači doprinijeli svojim promišljanjima, izlažući redom: dr. sc. Bruna Velčić i doc. dr. sc. Taras Barščevski, U službi Bogu i narodu; izv. prof. dr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač, Žena – slika Božja; doc. dr. sc. Iva Mršić Felbar, Služba kao služenje – znak i izazov vremena; doc. dr. sc. Lucija Boljat i doc. dr. sc. Marija Džinić, Stalna služba čitača i akolite (kan. 230, § 1): put nastanka i analiza sadržaja odredbe; prof. dr. sc. Ante Crnčević, „Genus et genius mulieris“ u liturgiji Crkve; mr. sc. Gordana Barudžija, Žene navjestiteljice.

Dr. sc. Bruna Velčić i doc. dr. sc. Taras Barščevski zajedno su oblikovali predavanje naslovljeno U službi Bogu i narodu. Dok se, s jedne strane, dr. sc. Bruna Velčić osvrnula na Stari Zavjet, konkretno na starozavjetni dio o Juditi u kontekstu govora o biblijskim ženama u službi Bogu i narodu; dotle se, s druge strane, doc. dr. sc. Taras Barščevski zadržao na isticanju nadilaženja distinkcija u Pavlovim poslanicama kao glavnoj svrsi redimenzioniranja u evalorizaciji zajedništva: „biti u Kristu“. Stoga se, u Starom Zavjetu, po Juditi kao dobrostojećoj udovici, odvažnoj, neovisnoj, hrabroj, mudroj, lijepoj, religioznoj i veoma Bogobojaznoj ženi očituje Božja snaga i moć: „Hvalite Boga! Hvalite ga! Hvalite Boga koji nije uskratio milosti svoje kući Izraelovoj, nego je mojom rukom noćas potukao neprijatelje naše.“ (Jdt 13, 15); „Gospod Svevladar svlada ih / rukom žene jedne!“ (Jdt 16, 5). Judita, poput starozavjetnog lika – kralja Davida, postaje Božje sredstvo u djelu spasenja. Novi Zavjet, pak, upotpunjuje odnos žena i muškaraca koristeći glagole radnje, suradnje, zajedničkog djelovanja (Isusova Majka i žene mole zajedno s apostolima); a važan se doprinos žena nadasve očituje u umijeću nagovaranja, naviještanja, šutnje (čuvanja tajne), čime itekako mogu doprinijeti crkvenim službama.

Izv. prof. dr. sc. Nedjeljka s. Valerija Kovač je u svom promišljanju istaknula nekoliko važnijih naglasaka, pobliže specificirajući temu, obzirom na antropološko-teološke implikacije: Žena stvorena na sliku Božju. Tako oblikovanim naslovom posebno se želi rastumačiti da je slika Božja temeljno određenje čovjeka – očituje se povezanost i komunikacija s Bogom. Štoviše, povijesno promatrajući čovjeka kao vrstu, u Knjizi se Postanka naglašava da je čovjek stvoren kao spolno biće (muškarac i žena) na sliku Božju prema Božjoj volji, međusobno se nadopunjujući. Iako je kršćanska tradicija nerijetko slijedila eksplicitnu subordinaciju žene muškarcu (tjelesno-spolna konstitucija; umanjivanje poimanja žene kao slike Božje paralelom Krist – Adam) te internu jednakost spolova („duhovna duša“), valja konstatirati komplementarnost i upućenost muškarca na ženu i žene na muškarca koja se realizira u napetosti između spolova – ljubavi (tzv. model polarnosti: daljina-bliskost, slabost-predanje, davanje-primanje). O napetosti između spolova (ljubavi) pisao je i papa Ivan Pavao II. opisujući zaručničko i bračno zajedništvo kao najvišu instancu komunikacije, uspoređujući ga s odnosom Krista i Crkve kao Zaručnice.

Propitkujući se o raspoloživosti i spremnosti na služenje, doc. dr. sc. Iva Mršić Felbar problematizirala je pojmove minister (služba uvijek na korist drugima, zajednici), diakonia (beskompromisno praćenje Isusa Krista i nesebično služenje) i koinonia (zajedništvo kršćana u Isusu Kristu; ekleziologija zajedništva) u kontekstu znaka i izazova vremena. Polazeći od pastoralne konstitucije o Crkvi u suvremenom svijetu – Gaudium et Spes, potrebno je razumjeti da se čovjek sam ne može pronaći, osim u istinskom darivanju sebe drugima po uzoru na Krista (lomljenje, mrvljenje i darivanje u euharistijskom kruhu). Premda su crkvene službe različite, u kristološkom su vidu komplementarne (ljudsko tijelo – živi Hram Božji i Tijelo Kristovo). Iz svega navedenoga proizlazi da je zajednica prvenstveno subjekt služenja: jedinstvo zajednice ne oduzima različitost službi (trostruka svećenička, kraljevska i proročka služba utemeljena na krstu, a usmjerena eshatologiji – izgradnji Kraljevstva Božjeg). Zahtjev je žene, za prepoznavanje njezina udjela u Crkvi, na isticanju onoga što ona jest (najvećoj boli žena se suprotstavlja ljubavlju, hrabrošću, trpljenjem). Zato je izazov današnjega vremena prihvaćanje služenja, a još je važnije pitanje implementacije Radosne vijesti u znaku vremena. Jedan od učinkovitijih načina implementacije danas je svakako svjedočenje Evanđelja vlastitim životom (usp. papa Pavao VI., Evangelii Nuntiandi, br. 41).

Doc. dr. sc. Lucija Boljat i doc. dr. sc. Marija Džinić zajedno su predstavile Stalnu službu čitača i akolite (kan. 230, § 1): put nastanka i analizu sadržaja odredbe. Doc. dr. sc. Marija Džinić primarno je izložila povijesni prikaz nastanka kanona s naglaskom na ulogu vjernika laika u službi Crkve. Pritom je istaknula kako je kan. 230, § 1 pridržavao vjernicima laicima, muškarcima (koji su se odlikovali dobi i vrlinama) da mogu prema propisanom bogoslužnom obredu biti uzeti u stalne službe čitača i akolita. No, motuproprijem Spiritus Domini kan. 230 je modificiran te je prema novom tumačenju i ženama, odlukom Biskupske konferencije, dopušteno pravilno dijeliti službe čitača i akolita. Od osobitog je značaja napomenuti kako je pojam laici, u II. knjizi ZakonikaDe Personis, s obzirom na pojmove klerici i redovnici promatran pod negativnim vidom – via negationis (niti klerici, niti redovnici). Međutim, vjernici laici po sakramentu krštenja imaju svoje mjesto u Crkvi. Važan obrat dogodio se tek II. vatikanskim koncilom kada je potvrđeno jedinstvo svih vjernika kršćana; vrednovanih punopravnim članovima Katoličke Crkve. Od tada ih se nastoji sve više uključiti u crkvene službe kako bi mogli punopravno sudjelovati u vršenju liturgijskog obreda (usp. SC, br. 14) temeljem trostruke službe združeni u Tijelo Kristovo (usp. LG), imajući na umu da svatko na svoj način sudjeluje u izgradnji Tijela Kristova. Iako motuproprij nije prvenstveno imao namjeru mijenjati podjeljivanje crkvenih službi, on ne priječi da žene mogu čitati svetopisamske tekstove za vrijeme liturgije. Ulazeći dublje u samoanalizu sadržaja odredbe kan. 230, § 1 onako kako je bio proglašen u Zakoniku kanonskoga prava iz 1983. godine (II. knjiga ZakonikaBožji narod; I. dio – Vjernici; II. podnaslov – Prava i obveze vjernika laika), doc. dr. sc. Lucija Boljat podsjetila je na ulogu vjernika laika s obzirom na posvetiteljsku službu, kao istinskih animatora, navjestitelja Riječi Božje. Jednako je važno da čitač vlastitu službu pretoči i u konkretan život zajednice. Vjernici laici – žene i muškarci služeći kao čitači i/ili akolite moraju biti svjesni osjećaja crkvenosti i biti prožeti željom za služenjem Crkvi. Za pristupanje stalnim službama traži se nekoliko ispunjenih uvjeta: navršenih 25 godina života, provođenje uzornoga kršćanskoga života, obavljena prikladna formacija (bliža i neposredna priprava: teološki fakulteti, tečajevi, seminari…), imati odluku/potvrdu dijecezanskoga biskupa. Prema kan. 231, § 2 Zakonika kanonskoga prava vjernici laici, vršeći stalne službe čitača i akolita u punom radnom vremenu, imaju pravo na dostojnu i prikladnu nagradu. Konačno, dva važna događaja (Biskupska sinoda Benedikta XVI., održana 5. – 26. listopada 2008.; Sinoda pape Franje posvećena Amazoniji, održana 6. – 27. listopada 2019.) na kojima se promišljalo o ženama kao služiteljicama (stalna služba čitača) i svijesti o dostojanstvu krštenja i muškarca i žene, ženama je omogućeno da vrše stalne službe. Papa Franjo je u Crkvi otvorio put za poslanje žena u skladu s dostojanstvom i jednakošću vjernika laika; a biskupima se stavlja apel da na razini Biskupske konferencije donesu konkretne kriterije i načine uvođenja žena u stalne službe čitača i akolita.

Prof. dr. sc. Ante Crnčević je upozorio kako se presmiono ocjenjuje naše vrijeme u kontekstu povijesne osjetljivosti Crkve za ulogu žena, kojima u evanđeljima na poseban način pripada specifična zadaća u odnosu na služenje, djelovanje prema Kristu. Skrenuo je pozornost na tlocrt kršćanskih bazilika u kojima je bio snažno istaknut arhitektonski oblikovan ambonski prostor; prostor naviještanja Riječi i povezana simbolika uskrsnuća. Razlike koje se u liturgijskom prostoru očituju između žena i muškaraca jesu pjevanje psalama u dva kora (muškarci i žene podijeljeni unutar prostora), te se na taj način isticalo međusobno zajedništvo i komplementarnost, a ne odijeljenost muškaraca i žena. Prof. dr. sc. Ante Crnčević ukratko je naznačio razlikovanje pojmova ministerium, officium i munus od pojma ordo. Poziciju 17., na 12. sinodi 2008. godine, spominje kao konkretan prijedlog za pripuštanje žena službi čitača koja se ne smije i nije svediva tek na navještaj Riječi, nego ju treba sagledati u širem ozračju naviještanja i svjedočenja, te razlikovati službu lektorata/čitača (koji je obredno uveden u službu; ustanovljena služba) od vršenja te službe. Obzirom na odnos geniusa i genusa žene, napominje kako je genius žene zasjenjen mišlju o genus žene: ženina spolnost je bila odlučujući element za položaj u Crkvi pa se više vrednovala njezina djevičanska karakteristika. Važno je osvijestiti da je, bez obzira na Crkvene dokumente i liturgijske knjige, život bio bliži stvarnosti, nego što je određivala norma stoljećima nepromijenjena, premda se liturgija stubokom mijenjala (primjer s krštenjem odraslih i djece u liturgiji tijekom povijesti).

Mr. sc. Gordana Barudžija progovorila je o angažmanu žena navjestiteljica u Crkvi danas, analizirala pojmove „naviještanje“, „evangelizacija“ i „kateheza“, povezujući naviještanje kao sastavni dio govora o evangelizaciji i katehezu kao jedan vid navještaja (sadržaj – Dei Verbum, br. 1; načela – Gravissimum Educationis, br. 3). Svoje je predavanje podijelila na tri dijela: Tko su navjestiteljice?; Tko su vjeroučitelji u Republici Hrvatskoj?; Tko su navjestiteljice koje nisu vjeroučiteljice? Postavljajući si ta pitanja, istraživanjem je došla do sljedećih zaključaka: narod Božji, svi vjernici su sakramentom krštenja pozvani naviještati Radosnu vijest svatko svojim talentima/darovima. Među njima se posebno ističu katehisti (muškarci i žene) te vjeroučitelji i vjeroučiteljice kao službeni navjestitelji Crkve, a čije su glavne metode evangelizacije propovijedanje, svjedočenje životom, sakramenti, pučka pobožnost, mas-mediji (usp. Catechesi Tradendae; Evangelii Gaudium). Važno je pritom uzeti u obzir dokumente II. vatikanskog koncila (Ad Gentes, br. 17), Kodeks kanonskoga prava (kan. 759), enciklike papa (Pavao VI., Ivan Pavao II. – Catechesi Tradendae, Benedikt XVI. – m.p. kojim se uspostavlja Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, Franjo – Evangelii Gaudium), kao i Ugovore između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i obrazovanja, Ugovor o katoličkom vjeronauku u javnim školama i vjerskom odgoju u javnim predškolskim ustanovama (1999.), Poruku hrvatskih biskupa o vjeronauku u školi i župnoj katehezi (2000.), HBK, Na svetost pozvani. Pastoralne smjernice na početku trećeg tisućljeća (2002.). Vjeroučitelji u Republici Hrvatskoj su, u skladu s generičkim govorom (u planovima i programima te kurikulumima), većinom žene – vjeroučiteljice koje rade u osnovnim i srednjim školama, napreduju u zvanju te je više žena mentorica i savjetnika – istaknula je mr. sc. Gordana Barudžija. Nasuprot tome, u službi predstojnika katehetskih ureda više je muškaraca. Žene navjestiteljice – autorice tekstova objavljenih u znanstvenim časopisima Bogoslovska smotra, Crkva u svijetu, Obnovljeni život, Diacovensia, Riječki teološki časopis jesu književnice, pjesnikinje, umjetnice, prevoditeljice, novinarke, znanstvenice, čiji je profesionalni rad naviještanje kao svjedočenje životom. Na kraju ostaju otvorena pitanja: Koliko se jasno izražavamo u komunikaciji?, Bi li promijenjen način izražavanja doprinio promjeni stava prema ženama?, Ako je stav prema ženama na bilo koji način negativan, kako to da i dalje poučavaju?, te Trebaju li nam istraživanja o vjeroučiteljicama i kako one doživljavaju svoju službu/služenje Crkvi i društvu?

Između predavanjâ, koja su moderirali doc. dr. sc. Branko Murić (prodekan za znanost i predsjednik Programskog i organizacijskog odbora Simpozija) i izv. prof. dr. sc. Nenad Malović, uslijedile su kraće i plodonosne rasprave u kojima su sudionici iznijeli svoja zapažanja, komentare, promišljanja, pitanja. Nakon posljednjeg predavanja uslijedila je završna rasprava u kojoj su sudionici saželi glavna pitanja Simpozija za buduća raspravljanja.

Znanstveni je simpozij „Žena iz Crkve za Crkvu“ nakon obogaćujućih rasprava, uz riječi zahvale predavačima i ostalim sudionicima, zatvorio dekan Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. Josip Šimunović.

Anamaria Đurak, mag. paed. relig. et catech.
Voditeljica Referade za poslijediplomski studij i
Ureda za međunarodnu suradnju